AUTORSKO PRAVO

Autor: Davor Radić

Autorsko pravo skup je pravnih pravila kojima se štite osobne i imovinske veze autora s njegovim autorskim djelom. Njime se autoru priznaje pravo odlučivanja o objavljivanju, korištenju, umnožavanju, preradi, distribuciji i priopćavanju djela javnosti, uz zakonom propisane iznimke i ograničenja. Autorsko pravo istodobno štiti stvaralački doprinos pojedinca i omogućuje društvu pristup znanju, kulturi, informacijama i umjetničkim sadržajima (World Intellectual Property Organization [WIPO], 2016).

U međunarodnoj se terminologiji razlikuju kontinentalnoeuropski koncept authors’ rights, koji naglašava osobnu vezu autora i djela, te angloamerički koncept copyright, tradicionalno usmjeren na pravo umnožavanja i gospodarsko iskorištavanje djela. Suvremeni pravni sustavi povezuju elemente obaju pristupa (Goldstein & Hugenholtz, 2019; WIPO, 2016).

U hrvatskome i bosanskohercegovačkome nazivlju izraz autorsko pravo ima dva značenja koja engleski jezik razdvaja: u objektivnom smislu označava granu prava, a u subjektivnom smislu skup ovlaštenja koja pripadaju autoru. Uz autorsko pravo stoje srodna prava umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i videograma, organizacija za radiodifuziju i nakladnika; komunikacijska praksa radi upravo s tim pravima kada koristi agencijske fotografije, glazbu ili televizijske snimke (Henneberg, 2001; Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima [ZAPSP], 2021, čl. 1.). Autorsko pravo dio je prava intelektualnog vlasništva. Od patenta, žiga i industrijskog dizajna razlikuje se prema predmetu zaštite, načinu nastanka prava i njegovu trajanju (WIPO, 2016).

Autorsko djelo i autor

Predmet zaštite nije svaka informacija ili ideja, nego originalan način njezina izražavanja. Ideje, načela, metode rada, postupci, činjenice i matematički koncepti u pravilu se ne štite sami po sebi (ZAPSP, 2021, čl. 18.; WIPO, 2016).

Prema ZAPSP-u (2021, čl. 14.), autorsko djelo originalna je intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenoga ili umjetničkog područja koja ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili namjenu. Zakon među ostalim navodi jezična, glazbena, dramska, fotografska, audiovizualna i novinarska djela, računalne programe, videoigre, djela arhitekture, primijenjene umjetnosti i industrijskog dizajna. Istovjetno određenje, naslijeđeno iz zajedničke pravne tradicije, sadrži i Zakon o autorskom i srodnim pravima Bosne i Hercegovine (ZASP BiH, 2010).

Autor je fizička osoba koja je djelo stvorila (ZAPSP, 2021, čl. 19.). Ako je djelo rezultat zajedničkog stvaralačkog rada više osoba, riječ je o koautorskom djelu. Organizacija, poduzeće ili druga pravna osoba može steći određena prava iskorištavanja djela, ali autorstvo u osobnom smislu pripada čovjeku koji je dao originalan stvaralački doprinos (ZAPSP, 2021, čl. 4. i 22.). Autorsko pravo nastaje samim stvaranjem djela. Za nastanak zaštite nisu potrebni registracija, upravni postupak, polaganje primjerka ni označavanje djela znakom © (Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela, 1886/1979, čl. 5. st. 2.; WIPO, 2016). Registracija ili pohrana primjerka ipak mogu imati dokaznu vrijednost u sporu o autorstvu, vremenu nastanka ili sadržaju djela.

Moralna i imovinska prava

Autorsko pravo obuhvaća moralna i imovinska prava autora. Moralna prava štite osobnu i duhovnu vezu autora s djelom. Hrvatski zakon među njih ubraja pravo prve objave, pravo na priznanje autorstva, pravo na poštovanje autorskog djela, pravo na poštovanje časti i ugleda autora te pravo opoziva (ZAPSP, 2021, čl. 27.–31.). Autor tako sam odlučuje hoće li, kada i kako djelo biti prvi put objavljeno, ima pravo biti naveden kao autor i može se usprotiviti deformiranju, sakaćenju ili drugoj izmjeni djela te njegovu korištenju na način koji vrijeđa njegovu čast ili ugled.

Imovinska prava omogućuju autoru gospodarsko iskorištavanje djela. Prema hrvatskom zakonu ona obuhvaćaju pravo umnožavanja, distribuiranja, priopćavanja djela javnosti i prerade (ZAPSP, 2021, čl. 33.–36. i 54.). Priopćavanje javnosti obuhvaća javno izvođenje, prikazivanje, emitiranje, reemitiranje i činjenje djela dostupnim putem interneta. Prerada obuhvaća prevođenje, prilagođavanje i druge stvaralačke preinake djela (Goldstein & Hugenholtz, 2019; ZAPSP, 2021).

Vlasništvo nad fizičkim primjerkom ne znači nužno i stjecanje autorskog prava. Kupac slike, fotografije, knjige ili drugog predmeta stječe vlasništvo nad primjerkom, ali time automatski ne stječe pravo njegova umnožavanja, prerade ili javnog korištenja (Henneberg, 2001; ZAPSP, 2021).

Raspolaganje autorskim pravom

Autor može drugoj osobi ugovorom, odobrenjem ili licencijom osnovati pravo iskorištavanja djela. Pravo korištenja može biti isključivo ili neisključivo te sadržajno, vremenski i prostorno ograničeno (ZAPSP, 2021, čl. 56.–59.).

U Hrvatskoj autorskopravni ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku (ZAPSP, 2021, čl. 65.). Treba odrediti djelo na koje se odnosi, način korištenja, korisnika i naknadu ili izričito navesti da se pravo osniva bez naknade. Autor ima pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako korištenje djela, uzimajući u obzir vrstu i opseg korištenja, gospodarsku vrijednost prava, trajanje korištenja i financijski uspjeh djela (ZAPSP, 2021, čl. 67.).

Kod djela nastalih u radnom odnosu potrebno je razlikovati autorstvo od prava iskorištavanja. Zakon i ugovor o radu mogu poslodavcu dati određena prava korištenja djela nastalog izvršavanjem radnih obveza, ali zaposlenik koji je djelo stvorio ostaje njegov autor (ZAPSP, 2021, čl. 100.–103.). Za organizacije i agencije to znači da se pravo iskorištavanja materijala koje stvaraju zaposlenici i vanjski suradnici mora izričito ugovoriti, a ne pretpostavljati.

Trajanje zaštite

U Hrvatskoj autorsko pravo u pravilu traje za života autora i 70 godina nakon njegove smrti. Kod koautorskog djela rok se računa od smrti koautora koji je posljednji umro. Za anonimna djela i djela objavljena pod pseudonimom u pravilu vrijedi rok od 70 godina od zakonite objave, osim ako identitet autora postane poznat (ZAPSP, 2021, čl. 119.–122.).

Nakon isteka zaštite djelo postaje javno dobro i može se slobodno koristiti. I tada ostaje obveza priznanja autorstva te poštovanja djela, časti i ugleda autora (ZAPSP, 2021, čl. 125.).

Ograničenja autorskog prava

Autorsko pravo nije apsolutno. Zakon dopušta korištenje zaštićenih djela bez prethodnog odobrenja u određenim slučajevima, primjerice radi citiranja, nastave, znanstvenog istraživanja, izvješćivanja o tekućim događajima, karikature, parodije, privatnog korištenja ili omogućavanja pristupa osobama s invaliditetom (ZAPSP, 2021, čl. 181.–213.; Direktiva 2001/29/EZ, 2001).

Doslovno navođenje ulomaka dopušteno je radi znanstvenog istraživanja, nastave, kritike, polemike, recenzije ili osvrta ako je opseg citata opravdan svrhom, ako je djelo zakonito dostupno javnosti te ako su navedeni izvor i autor (ZAPSP, 2021, čl. 202.). Navođenje izvora samo po sebi ne opravdava preuzimanje cijelog djela ili njegova neopravdano velikog dijela. Za odnose s javnošću iz toga slijedi da se sustavno praćenje i preuzimanje novinskih članaka (press clipping) ne može opravdati pozivom na citiranje, nego zahtijeva licenciju nakladnika ili organizacije za kolektivno ostvarivanje prava.

Povreda autorskog prava i plagiranje nisu istovjetni pojmovi. Povreda autorskog prava pravno je nedopušteno korištenje zaštićenog djela. Plagiranje je neovlašteno predstavljanje tuđeg stvaralačkog ili intelektualnog doprinosa kao vlastitoga i može postojati kao etički ili akademski prijestup čak i kada je autorskopravna zaštita istekla (WIPO, 2016).

Digitalno okruženje i umjetna inteligencija

Objavljivanje sadržaja na internetu ne znači odricanje od autorskog prava. Tekstovi, fotografije, videozapisi, grafička rješenja, mrežne stranice i objave na društvenim medijima mogu biti zaštićeni ako ispunjavaju uvjete originalnosti i individualnog karaktera. Dijeljenje, preuzimanje, prerada i ponovno objavljivanje takvih sadržaja moraju se temeljiti na odobrenju, licenci ili zakonskoj iznimci (Direktiva 2001/29/EZ, 2001; WIPO, 2016; ZAPSP, 2021).

Hrvatski zakon, usklađen s Direktivom (EU) 2019/790, uređuje i strojnu analizu velikih količina teksta i podataka, za koju se koristi zakonski naziv rudarenje teksta i podataka. Znanstvene organizacije i institucije kulturne baštine mogu, pod propisanim uvjetima, analizirati djela kojima imaju zakonit pristup. Za analizu u druge svrhe nositelj prava može unaprijed i izričito zabraniti takvo korištenje svojih sadržaja strojno čitljivom oznakom, uvjetima objavljenima na mrežnoj stranici ili posebnom izjavom; zakon takvu zabranu naziva pridržajem prava (Direktiva (EU) 2019/790, 2019, čl. 3.–4.; ZAPSP, 2021, čl. 187.–188.).

Taj je pridržaj postao važno sredstvo zaštite u odnosu na sustave umjetne inteligencije. Akt o umjetnoj inteligenciji obvezuje dobavljače modela umjetne inteligencije opće namjene da uspostave politiku usklađenu s autorskim pravom Europske unije, utvrde i poštuju pridržaj prava te objave dovoljno detaljan sažetak sadržaja upotrijebljenog za treniranje modela. Iako se većina odredaba Akta primjenjuje od 2. kolovoza 2026., obveze povezane s modelima umjetne inteligencije opće namjene primjenjuju se od 2. kolovoza 2025., uz posebno prijelazno razdoblje za modele stavljene na tržište prije toga datuma (Uredba (EU) 2024/1689, 2024, čl. 53., 111. i 113.).

Prema postojećem hrvatskom okviru, umjetna inteligencija ne može biti autor jer autorstvo pripada fizičkoj osobi. Sadržaj nastao isključivo automatskim djelovanjem sustava, bez dostatnog ljudskog stvaralačkog doprinosa, ne ispunjava nužno uvjete autorskopravne zaštite. Ako čovjek kreativno odabire, uređuje ili preoblikuje rezultat, zaštita se procjenjuje prema konkretnom ljudskom doprinosu (ZAPSP, 2021, čl. 4., 14. i 19.).

Autorsko pravo u odnosima s javnošću

U odnosima s javnošću autorsko pravo odnosi se na tekstove, govore, fotografije, videosadržaje, infografike, publikacije, mrežne stranice, kampanje, vizualne identitete i druge komunikacijske materijale. Organizacije trebaju ugovorima jasno urediti autorstvo i načine korištenja djela zaposlenika, vanjskih suradnika, fotografa, dizajnera i agencija. Posebno je važno utvrditi obuhvaća li dopuštenje objavljivanje na svim platformama, preradu, prijevod, naknadnu uporabu i korištenje u drugim državama (Goldstein & Hugenholtz, 2019; ZAPSP, 2021).

Organizacije se najčešće izlažu riziku na tri mjesta: preuzimanjem fotografija i grafika s interneta uz pretpostavku da je objavljeni sadržaj slobodan, korištenjem materijala koje je izradila agencija nakon prestanka suradnje, bez ugovorenoga prijenosa prava, te objavom govora, intervjua i fotografija zaposlenika i trećih osoba bez uređenoga prava na uporabu lika i imena. Kod fotografija i videozapisa uz autorsko pravo snimatelja stoji i pravo osobnosti snimljene osobe, pa su za objavu potrebna dva odobrenja.

Poštovanje autorskog prava nije samo pravna nego i etička i reputacijska obveza. Neovlašteno korištenje tuđega sadržaja može dovesti do sudskih zahtjeva, naknade štete, uklanjanja sadržaja i gubitka povjerenja (ZAPSP, 2021).

Povezane natuknice

Autorsko djelo; Digitalni odnosi s javnošću; Intelektualno vlasništvo; Licencija; Medijsko pravo; Plagiranje; Srodna prava; Umjetna inteligencija; Vizualna komunikacija.