Preskoči na sadržaj

CHASEOV MODEL UPRAVLJANJA TEMAMA

Chase Model of Issue Management

Autor: Zoran Tomić

Chaseov model upravljanja temama objašnjava kako organizacija prepoznaje javno pitanje koje bi moglo utjecati na njezino djelovanje, oblikuje stajalište o njemu i odlučuje kako će postupiti. W. Howard Chase i Barrie L. Jones razvili su model za poduzeća koja sudjeluju u oblikovanju javnih politika. U radu Managing public policy issues, objavljenom 1979. u časopisu Public Relations Review, prikazali su pet povezanih faza: prepoznavanje teme, analizu teme, izbor strategije prema promjeni, izradu i provedbu programa djelovanja te vrednovanje rezultata. U literaturi se stoga susreće i naziv Jones–Chaseov model. Chase (1984) naknadno je sustavno izložio svoj pristup u knjizi Issue management: Origins of the future.

Javna tema kao predmet upravljanja

Engleski izraz issue u ovom modelu označava pitanje o kojemu postoje različita stajališta i čije rješavanje može imati posljedice za organizaciju i njezine javnosti. Važno je razlikovati područje interesa od konkretnog prijepornog pitanja. Zaštita okoliša široko je područje, dok je prijedlog da proizvođači preuzmu trošak zbrinjavanja ambalaže pitanje o kojemu potrošači, proizvođači i javna vlast mogu zastupati različite stavove. Takvo određenje teme omogućuje da se utvrdi tko traži promjenu, tko može odlučiti o prijedlogu i koga bi odluka obvezivala.

Polazište modela jest mogućnost da se između prakse poduzeća i očekivanja društva pojavi raskorak. Za upravu je važno saznati što ga je prouzročilo i kakvu promjenu zainteresirane javnosti smatraju opravdanom. Odnosi s javnošću pridonose toj procjeni istraživanjem javnih stajališta i tumačenjem njihova značenja za organizaciju. Odgovornost za odluku pripada upravi jer odgovor može zahtijevati promjenu proizvoda, ulaganje sredstava ili prihvaćanje nove poslovne obveze (Frandsen & Johansen, 2017; Jones & Chase, 1979).

Prepoznavanje i analiza teme

U prvoj fazi organizacija prati promjene u okruženju kako bi uočila pitanje koje zaslužuje pozornost uprave. Pritom može pratiti inicijative građanskih udruga, stručne rasprave, zakonodavne prijedloge, istraživanja javnog mnijenja i iskustva zaposlenika u dodiru s javnostima. O važnosti teme prosuđuje se prema njezinim mogućim posljedicama i vremenu kojim organizacija raspolaže za djelovanje. Pitanje koje već razmatra nadležno tijelo može tražiti odluku uprave i dok mu mediji posvećuju malo prostora (Jones & Chase, 1979).

U drugoj fazi istražuje se kako je tema nastala, koje su okolnosti pridonijele njezinu razvoju i kako je pojedini sudionici određuju. Analiza uključuje prethodna iskustva organizacije sa srodnim pitanjima i procjenu mogućih smjerova razvoja rasprave. Posebno je važno ustanoviti oko čega se sudionici zapravo razilaze. Mogu se slagati da problem postoji, a različito prosuđivati njegove uzroke, odgovornost za rješenje ili raspodjelu troškova. Takav nalaz upravi daje preciznije uporište za oblikovanje stajališta nego općenita ocjena da je javnost podijeljena (Jones & Chase, 1979).

Izbor strategije prema promjeni

Treća faza obuhvaća odluku o tome kakav će odnos organizacija zauzeti prema mogućoj promjeni. Jones i Chase (1979) razlikuju reaktivnu, prilagodbenu i dinamičku strategiju. Kod reaktivne strategije poduzeće nastoji zadržati dotadašnju praksu i odgovara na inicijative drugih sudionika. Kod prilagodbene strategije uprava predviđa smjer promjene, uzima u obzir zahtjeve drugih strana i priprema prilagodbu vlastitog poslovanja. Dinamička strategija znači da organizacija sama predlaže rješenje i nastoji utjecati na sadržaj buduće javne politike.

Razlika se može prikazati na zamišljenom primjeru rasprave o povratu ambalaže. Proizvođač koji brani postojeći način zbrinjavanja i očituje se tek na objavljeni prijedlog postupa reaktivno. Ako unaprijed procijeni da će se pravila promijeniti i pripremi preuzimanje iskorištene ambalaže, primjenjuje prilagodbenu strategiju. Ako s trgovcima i potrošačkim udrugama razvije prijedlog sustava povrata te ga ponudi na javnu raspravu, djeluje dinamički. Sva tri pristupa mogu uključivati javno očitovanje. Razlikuje ih odluka o tome hoće li poduzeće braniti postojeće uređenje, prilagoditi mu se kada se promijeni ili sudjelovati u oblikovanju novoga.

Pri izboru strategije važno je razmotriti i što je u pojedinom trenutku još otvoreno za odlučivanje. Dok se prijedlog propisa tek priprema, sudionici mogu raspravljati o tome treba li sustav financirati proizvođač, trgovac ili potrošač. Nakon donošenja propisa prostor za dogovor može se suziti na način provedbe. Ista tema stoga može tražiti drukčiju odluku uprave ovisno o tome u kojem je trenutku prepoznata i koje su mogućnosti sudjelovanja još dostupne.

Program djelovanja i vrednovanje rezultata

U četvrtoj fazi uprava prevodi odabranu strategiju u program rada. Određuje cilj, zadaće, odgovorne osobe, rokove te potrebne ljudske, financijske i informacijske resurse. Ako je cilj predložiti sustav povrata ambalaže, tehničke službe trebaju utvrditi može li se sustav provesti, financijska služba procijeniti troškove, a uprava odlučiti koje obveze poduzeće može preuzeti. Stručnjaci za odnose s javnošću mogu organizirati savjetovanje sa zainteresiranim stranama, prenijeti njihove primjedbe upravi i javno obrazložiti prihvaćeno rješenje. Jones i Chase (1979) upravo su u povezivanju tih odgovornosti vidjeli upravljačku svrhu modela.

U petoj fazi uspoređuju se postavljeni ciljevi i ostvareni rezultati. U navedenom primjeru broj održanih sastanaka govori o provedbi programa. Za prosudbu njegova učinka važnije je ustanoviti jesu li sudionici usuglasili način povrata, tko je preuzeo troškove i može li se dogovor provesti. Ako je neki dio prijedloga odbijen, upravi je za daljnje odlučivanje važno razumjeti razloge odbijanja. Vrednovanje tako može otvoriti potrebu za novom analizom teme ili izmjenom programa djelovanja (Chase, 1984; Jones & Chase, 1979).

Značenje za odnose s javnošću

Model je u odnose s javnošću uveo jasno upravljačko pitanje: što organizacija treba učiniti kada javna rasprava dovede u pitanje njezino postupanje? Njegova je vrijednost u povezivanju praćenja okruženja s odlukama za koje uprava raspolaže ovlastima i sredstvima. Ujedno pokazuje zašto stručnjaci za odnose s javnošću trebaju imati pristup upravi dok se stajalište tek oblikuje. U toj fazi saznanje o razlozima zbog kojih dionici osporavaju neku praksu još može utjecati na sadržaj odluke (Jones & Chase, 1979).

Pet faza opisuje redoslijed organizacijskih zadaća. Sam tijek javne rasprave može zahtijevati povratak ranijim zadaćama kada se uključi novi sudionik ili se pojave nove činjenice. U kasnijem razvoju područja Jaques (2007) posebno je istaknuo preklapanje upravljanja temama, prevencije kriza i odgovora na krizu. Ta razrada pomaže odrediti granicu izvornog modela: Chase i Jones ponudili su postupak za donošenje i vrednovanje odluka o javnim pitanjima, dok razvoj pojedine teme ovisi i o djelovanju javnosti, institucija i drugih sudionika na koje organizacija ima ograničen utjecaj.

Povezane natuknice

Upravljanje temama, javne politike, analiza dionika, strateško planiranje, krizno komuniciranje.

Izvori i literatura

Chase, W. H. (1984). Issue management: Origins of the future. Issue Action Publications.

Frandsen, F., & Johansen, W. (2017). Organizational crisis communication: A multivocal approach. SAGE Publications.

Jaques, T. (2007). Issue management and crisis management: An integrated, non-linear, relational construct. Public Relations Review, 33(2).

Jones, B. L., & Chase, W. H. (1979). Managing public policy issues. Public Relations Review, 5(2).

Tomić, Z. (2023.): Enciklopedijski rječnik odnosa s javnošću, Synopsis, Sveučilište u Mostaru, Zagreb, Mostar, Sarajevo.

Tomić, Z., Tomić, I. E. (2026.): Odnosi s javnošću – Strategija, Sveučilište u Mostaru, Sveučilište Sjever, Synopsis, Mostar, Varaždin, Zagreb.

Preporučeno citiranje

Tomić, Z. (2026). Chaseov model upravljanja temama. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija