DIGITALNA KOMUNIKACIJA MUZEJA

Autori: Vladimir Filipović, Marin Ivanović

Digitalna komunikacija muzeja ukupnost je postupaka kojima muzej digitalnim kanalima i tehnologijama predstavlja zbirke, programe i stručni rad te uspostavlja i održava odnose sa svojim javnostima. Obuhvaća mrežne stranice i mrežne zbirke, elektroničke biltene, društvene mreže, virtualne obilaske i izložbe, mobilne aplikacije, audio- i videosadržaje, podcaste i prijenose uživo, a u samom postavu multimedijske vodiče, interaktivne zaslone te proširenu i virtualnu stvarnost. Njezina je pretpostavka digitalizacija građe i muzejske dokumentacije, kojom predmeti postaju dostupni izvan fizičkoga prostora i radnoga vremena ustanove. Za odnose s javnošću digitalni su kanali danas glavni prostor svakodnevnoga dodira muzeja s publikama, medijima i zajednicom.

Razvoj digitalne komunikacije muzeja može se pratiti od računalne obrade zbirki i prvih muzejskih mrežnih stranica sredinom 1990-ih, preko mrežnih zbirki s pretraživim bazama podataka i slikama, do društvenih mreža, koje su od kraja 2000-ih omogućile neposrednu i dvosmjernu razmjenu s korisnicima. Parry (2007) pokazuje da digitalne tehnologije nisu samo novi kanal, nego mijenjaju i samo shvaćanje muzejskoga predmeta, zbirke i autoriteta: predmet postaje dostupan kao podatak, zbirka kao mreža veza, a tumačenje kao proces u kojemu sudjeluju i korisnici. Skupne platforme poput Europeane i Google Arts & Culture povezale su zbirke tisuća ustanova, a politike otvorenoga pristupa, kojima muzeji slike djela u javnoj domeni ustupaju za slobodno korištenje, proširile su vidljivost zbirki i potaknule obrazovnu i stvaralačku uporabu građe. Zatvaranje muzeja tijekom pandemije bolesti COVID-19 godine 2020. učinilo je digitalnu komunikaciju privremeno jedinim oblikom dodira s javnošću; istraživanje Mreže europskih muzejskih organizacija pokazalo je da je velika većina muzeja povećala digitalne aktivnosti, ali i da mnogima nedostaju kadrovi, sredstva i strategija za njih (Network of European Museum Organisations [NEMO], 2020).

Digitalni kanali imaju tri temeljne zadaće. Informativna obuhvaća obavijesti o programima, radnom vremenu, cijenama i pristupačnosti, koje posjetitelj danas najprije traži na mreži. Interpretacijska proširuje tumačenje predmeta kontekstom koji u postavu nije moguće izložiti: dokumentima, usporedbama, zvučnim zapisima, prikazima konzervatorskih zahvata i razgovorima sa stručnjacima. Odnosna omogućuje pitanja, komentare, dijeljenje i doprinose korisnika te održavanje veze s publikom između posjeta. Drotner i Schrøder (2013) upozoravaju da društveni mediji muzej uvlače u komunikacijsku kulturu u kojoj korisnici očekuju sudjelovanje, a ne samo primanje, pa ustanova mora odlučiti koliko kontrole nad tumačenjem zadržava, a koliko prepušta zajednici. Mrežni korisnici posebna su javnost, djelomice različita od one koja dolazi u muzej: istraživači, učenici i nastavnici, udaljeni korisnici, iseljenici i osobe kojima je fizički pristup otežan.

Dijaloška vrijednost digitalne komunikacije ne proizlazi iz same prisutnosti na platformama. Kent i Taylor (2002) dijalog određuju uzajamnošću, bliskošću, empatijom, prihvaćanjem rizika i predanošću odnosu, što u muzejskoj praksi znači odgovaranje na pitanja i prigovore, priznavanje pogrešaka, uvažavanje povratnih informacija i jasno razlikovanje potvrđenih stručnih spoznaja od interpretacija i otvorenih pitanja. Kidd (2014) pokazuje da muzeji na društvenim mrežama često zadržavaju jednosmjerni, promotivni način obraćanja te da je stvarno sudjelovanje publike rjeđe nego što se predstavlja. Digitalna komunikacija pritom nije zamjena za posjet, nego njegova priprema, produženje i dopuna; podatci pokazuju da mrežna dostupnost zbirki u pravilu potiče, a ne smanjuje zanimanje za izvornike.

Digitalna komunikacija otvara i niz stručnih, pravnih i etičkih pitanja: odnos izvornika i reprodukcije, autorska prava umjetnika i fotografa, zaštitu osobnih podataka posjetitelja i korisnika, digitalnu pristupačnost osobama s invaliditetom, ovisnost o komercijalnim platformama i njihovim algoritmima, trajno čuvanje digitalnih sadržaja te, u novije vrijeme, primjenu umjetne inteligencije u opisu, prijevodu i tumačenju građe. Muzej treba imati digitalnu strategiju usklađenu s poslanjem i raspoloživim kadrovima, jasna pravila ponašanja na društvenim mrežama i plan postupanja u mrežnim krizama, u kojima se kritika širi brže nego u tradicionalnim medijima.

Digitalna komunikacija mijenja i unutarnji ustroj muzeja. Zahtijeva nova znanja, od obrade podataka i fotografije do pisanja za mrežu i upravljanja zajednicama, te suradnju kustosa, dokumentarista, pedagoga, informatičara i komunikacijskih stručnjaka, koji su u tradicionalnoj podjeli rada djelovali odvojeno. Mali muzeji, koji čine većinu ustanova, rijetko imaju zaposlenika zaduženoga isključivo za digitalne sadržaje, pa se oslanjaju na skupne platforme, mrežne projekte i partnerstva s obrazovnim ustanovama. Uspješne digitalne prakse stoga nisu nužno tehnološki najzahtjevnije, nego one koje su usklađene s poslanjem, redovite i odgovorne prema korisnicima.

Uspješnost digitalne komunikacije vrednuje se kvantitativnim pokazateljima dosega, posjeta mrežnim stranicama, pretplata i uključenosti na društvenim mrežama, ali i kvalitativno: sadržajem razmjene s korisnicima, korištenjem mrežnih zbirki u nastavi i istraživanju, doprinosima zajednice te povezanošću digitalnih aktivnosti s posjetom muzeju, članstvom i potporom. Strateški gledano, digitalna komunikacija proširuje javnu dostupnost baštine, koja je u samom temelju muzejskoga poslanja, i omogućuje muzeju da bude prisutan u svakodnevici ljudi koji u njega ulaze tek povremeno ili nikada.

Povezani pojmovi

Odnosi s javnošću u muzejima; Muzejska komunikacija; Digitalizacija baštine; Mrežna zbirka; Virtualna izložba; Društvene mreže; Dijaloška komunikacija; Otvoreni pristup.