Autor: Zoran Tomić
Diskurzivna moć jest mogućnost da se utječe na to kako društvo imenuje i razumije neko pitanje, čije znanje priznaje kao mjerodavno te koja rješenja smatra prihvatljivima. Očituje se, primjerice, kada način na koji jedna institucija definira problem postane polazište i za one koji osporavaju njezinu odluku. U odnosima s javnošću pojam omogućuje proučavanje uloge organizacija, medija i javnosti u oblikovanju značenja. Pozornost se pritom usmjerava na dva povezana pitanja: tko ima pristup javnom govoru i pod kojim uvjetima njegovo tumačenje stječe autoritet (Fairclough, 1992; Motion & Leitch, 1996; van Dijk, 1993).
Diskurs, znanje i autoritet
Diskurs obuhvaća razmjerno ustaljene načine govorenja, pisanja i postupanja kroz koje neka zajednica razumije određeno područje života. U Foucaultovoj (1969/1972) analizi posebno je važno pitanje kako nešto u određenom povijesnom trenutku postaje predmetom stručnog znanja. Da bi se, primjerice, neka pojava mogla razmatrati kao medicinsko pitanje, moraju postojati kategorije kojima se opisuje, postupci kojima se ispituje te osobe i ustanove kojima se priznaje pravo da o njoj iznesu stručni sud. Diskurzivna se moć u takvu pristupu prepoznaje već u uvjetima koji omogućuju da određena tvrdnja bude izrečena i prihvaćena kao znanje.
Fairclough (1992) razlikuje tri dimenzije koje istraživač može proučavati na istom komunikacijskom događaju. Tekstualna analiza obuhvaća izbor riječi, gramatičke odnose i način povezivanja tvrdnji. Analiza diskurzivne prakse prati tko je tekst proizveo, kako je došao do čitatelja i na koje se ranije tekstove oslanja. Analiza društvene prakse povezuje te nalaze s odnosima među ustanovama i skupinama. Tako ista rečenica ima različitu društvenu težinu ovisno o tome je li zabilježena kao pojedinačna primjedba u javnoj raspravi ili je ušla u obrazloženje odluke koja obvezuje sve sudionike.
Za odnose s javnošću osobito je važan prijelaz iz jednoga konteksta u drugi. Tvrdnja iznesena na konferenciji za novinare ima prepoznatljiv izvor pa čitatelj može prosuditi čije stajalište prenosi. Ako se poslije ista tvrdnja u izvještajima pojavljuje bez navođenja izvora, čitatelju je teže razabrati da je riječ o tumačenju jedne zainteresirane strane. Promijenio se status iskaza iako su riječi ostale iste. Faircloughov (1992) pojam intertekstualnosti pomaže pratiti takvo prenošenje dijelova ranijih tekstova u nove cjeline. Istraživaču je pritom važno sačuvati i prvotni kontekst iskaza kako bi ustanovio što se u prijenosu dogodilo s njegovim autorstvom i značenjem.
Pristup javnom govoru
Van Dijk (1993) nejednak pristup javnom diskursu povezuje s raspodjelom društvene moći. Pristup ima više dimenzija. Sudionik može dobiti priliku odgovoriti na pitanje, dok drugi određuje temu razgovora, bira sugovornike i zaključuje raspravu. Novinar može građanina citirati kao svjedoka događaja, a predstavnika institucije kao osobu ovlaštenu objasniti njegove uzroke. Obojica su javno progovorila, ali samo je jednome dodijeljena uloga tumača. Za analizu moći stoga je važno ispitati u kojoj ulozi pojedini glas ulazi u javnost i o čemu mu se priznaje pravo prosuđivanja.
S time je povezano uokvirivanje. Prema Entmanu (1993), isticanje određenih obilježja događaja usmjerava pozornost na pojedinu definiciju problema, objašnjenje uzroka, vrijednosni sud ili predloženo rješenje. Uokvirivanje se može istražiti u pojedinačnoj poruci. Istraživanje diskurzivne moći zahvaća i okolnosti pod kojima jedan okvir prelazi iz priopćenja u novinski tekst, zatim u javnu raspravu i naposljetku u službeni dokument. Pritom valja razlikovati preuzimanje izraza od prihvaćanja njegova značenja. Novinar može ponoviti naziv koji je ponudila organizacija upravo zato da bi ga doveo u pitanje.
Diskurzivna moć u odnosima s javnošću
Motion i Leitch (1996) prikazuju stručnjake za odnose s javnošću kao sudionike u održavanju i mijenjanju diskursa. Njihov rad obuhvaća istraživanje postojećih načina govora, oblikovanje novih tekstova i pripremu ljudi koji će ih upotrebljavati. Autorice su promatrale prijepore u područjima okoliša, radnih odnosa i obrazovne politike na Novom Zelandu i u Zapadnoj Australiji. Iz te perspektive, odabir glasnogovornika ili izrada materijala za novinare ujedno su odluke o tome čije će iskustvo predstavljati problem i kojim će se rječnikom o njemu raspravljati.
Dokumentiran primjer donose Motion i Weaver (2005) u analizi novozelandske kampanje mreže Life Sciences Network u prilog genetičkom inženjerstvu. U jednom je plaćenom novinskom prilogu zagovornica te tehnologije predstavljena i kao istraživačica i kao majka. Prva joj je uloga davala stručni autoritet, a druga je čitateljima omogućivala da njezinu procjenu sigurnosti povežu s brigom za vlastitu djecu. U analizi autorica važan je i način predstavljanja protivnika. Pripisivanje racionalnosti jednoj strani i emocionalnosti drugoj unaprijed je usmjeravalo prosudbu o tome čije argumente vrijedi uzeti ozbiljno. Taj nalaz opisuje način na koji je kampanja gradila vjerodostojnost. Za zaključak o tome kako su je čitatelji doista razumjeli trebalo bi posebno istražiti njezinu recepciju.
Osporavanje značenja i istraživanje učinka
Diskurzivna je moć odnos među sudionicima, pa se mijenja kada osporavana javnost uspije drukčije postaviti pitanje. Skupina koja je dotad bila prisutna samo kroz tuđe prikaze može objaviti vlastita svjedočanstva, predložiti drugi naziv za zajedničko iskustvo ili zatražiti da njezini predstavnici sudjeluju u odlučivanju. Važan pomak nastaje kada i drugi sudionici počnu odgovarati na tako postavljeno pitanje. Organizaciji tada može ostati ovlast donošenja odluke, dok javnost stječe veći utjecaj na kriterije prema kojima će se odluka prosuđivati (Fairclough, 1992; Motion & Leitch, 1996).
U empirijskom istraživanju korisno je pratiti isto sporno pitanje kroz vremenski slijed iskaza i dokumenata. Usporedba početnog priopćenja, novinskih izvještaja, odgovora pogođenih skupina i konačne odluke omogućuje da se utvrdi podrijetlo nekog naziva, promjene njegova značenja i trenutak u kojem je jedno tumačenje dobilo institucionalnu težinu. Posebno su važni slučajevi u kojima se isti izraz zadržao, ali mu je druga skupina pridala drukčije značenje. Sama učestalost riječi takvu promjenu može prikriti. Analiza zato obuhvaća i ono što govornici pod tim izrazom podrazumijevaju te posljedice koje iz njega izvode (Fairclough, 1992; van Dijk, 1993).
Za etiku odnosa s javnošću iz toga proizlazi pitanje pod kojim uvjetima organizacija vlastito tumačenje predstavlja kao javni interes. Kad poziva dionike na savjetovanje, važno je mogu li oni osporiti i početnu definiciju problema ili im je ostavljeno samo izjašnjavanje o već ponuđenim rješenjima. Upravo ta razlika pokazuje koliko prostora javnosti imaju u oblikovanju značenja. Ona se može istražiti usporedbom pitanja postavljenih na početku savjetovanja s primjedbama dionika i razlozima koje je organizacija navela u konačnoj odluci (Motion & Weaver, 2005).
Povezane natuknice
Diskurs, kritička analiza diskursa, uokvirivanje, simbolička moć, legitimnost, menadžment značenja.
Izvori i literatura
Literatura
Entman, R. M. (1993). Framing: Toward clarification of a fractured paradigm. Journal of Communication, 43(4).
Fairclough, N. (1992). Discourse and social change. Polity Press.
Foucault, M. (1972). The archaeology of knowledge and the discourse on language (A. M. Sheridan Smith, Trans.). Pantheon Books. (Original work published 1969)
Motion, J., & Leitch, S. (1996). A discursive perspective from New Zealand: Another world view. Public Relations Review, 22(3).
Motion, J., & Weaver, C. K. (2005). A discourse perspective for critical public relations research: Life Sciences Network and the battle for truth. Journal of Public Relations Research, 17(1).
van Dijk, T. A. (1993). Principles of critical discourse analysis. Discourse & Society, 4(2).
Tomić, Z. (2016.): Odnosi s javnošću – Teorija i praksa, 2. izd, Synopsis, Zagreb, Sarajevo.
Tomić, Z. (2023.): Enciklopedijski rječnik odnosa s javnošću, Synopsis, Sveučilište u Mostaru, Zagreb, Mostar, Sarajevo.
Preporučeno citiranje
Tomić, Z. (2026). Diskurzivna moć. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija