DRUŠTVENA KONSTRUKCIJA STVARNOSTI

Društvena konstrukcija stvarnosti pojam je kojim Peter L. Berger i Thomas Luckmann objašnjavaju kako ljudi zajedničkim djelovanjem proizvode društveni svijet, kako taj svijet za njih stječe obilježje objektivne zbilje i kako ga pojedinac usvaja postajući članom društva. Autori su svoju koncepciju izložili 1966. u knjizi The Social Construction of Reality: A Treatise in the Sociology of Knowledge. U hrvatskom prijevodu Srđana Dvornika knjiga nosi naslov Socijalna konstrukcija zbilje: Rasprava o sociologiji znanja. Zbilja za autore označava svojstvo pojava koje čovjek priznaje kao neovisne o vlastitoj volji, a znanje njegovu sigurnost da su te pojave zbiljske i da imaju određena svojstva (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Predmet sociologije znanja obuhvaća sve što u određenom društvu vrijedi kao znanje. Posebno mjesto pripada znanju kojim se ljudi služe u svakodnevnom životu. Svaki član društva raspolaže praktičnim znanjem koje mu omogućuje da se snalazi među drugima, dok je oblikovanje teorijskih objašnjenja djelatnost razmjerno malog broja ljudi. Berger i Luckmann stoga polaze od onoga što članovi društva u svojim uobičajenim poslovima prihvaćaju kao očito. Ispituju kako to znanje nastaje, kako se prenosi i kako pojedincu postaje zbiljom (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Zbilja svakodnevnog života

Svakodnevni život čovjek doživljava kao uređen svijet koji je postojao prije njegova rođenja. Stvari koje susreće već imaju imena, djelatnosti imaju ustaljen tijek, a prostor i vrijeme organizirani su tako da vlastite postupke može uskladiti s postupcima drugih. Taj je svijet intersubjektivan. Drugi mu pristupaju iz vlastitoga položaja, ali čovjek u svakodnevnom ophođenju pretpostavlja da u osnovi dijele razumijevanje svijeta u kojem žive. Susret licem u lice temeljni je oblik društvene interakcije. U njemu sugovornici uzajamno opažaju izraze i postupke te mogu mijenjati prethodne predodžbe jedan o drugome. Što je drugi udaljeniji od neposrednog iskustva, to ga pojedinac više poznaje preko općenitih društvenih tipova (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Jezik daje iskustvima oblik u kojem ih mogu razumjeti i osobe koje nisu sudjelovale u njihovu nastanku. Govorom se može dozvati prošli događaj, opisati odsutnu osobu i prenijeti znanje novom naraštaju. Tako nastaje društvena zaliha znanja dostupna pojedincu u svakodnevnom djelovanju. Ona sadržava i praktične upute za rješavanje uobičajenih problema. Znanje je društveno raspodijeljeno. Pojedinac poznaje neka područja podrobnije od drugih, a dio njegova svakodnevnog znanja jest i spoznaja o tome komu se može obratiti za ono što sam ne zna (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Društvo kao objektivna zbilja

Nastanak institucija autori izvode iz navikavanja. Ponavljanjem neke radnje oblikuje se obrazac koji se može ponovno primijeniti uz manji napor. Institucionalizacija nastupa kada sudionici uzajamno tipiziraju radnje koje su postale navikom i povežu ih s određenim tipovima sudionika. Time postaje predvidljivo tko što čini i pod kojim okolnostima. Institucije imaju vlastitu povijest. Ujedno usmjeravaju ponašanje samim time što određene načine djelovanja utvrđuju kao uobičajene. Taj oblik društvene kontrole prethodi posebnim sankcijama kojima zajednica može poduprijeti poštovanje svojih pravila (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Prijenos obrazaca novom naraštaju mijenja način na koji se institucija doživljava. Oni koji su zajedničku praksu oblikovali mogu se prisjetiti okolnosti njezina nastanka. Djeca tu praksu zatječu kao dio svijeta koji već postoji. Proces kojim proizvodi ljudskog djelovanja za ljude stječu karakter objektivnosti autori nazivaju objektivacijom. U odnosu društva i pojedinca razlikuju tri međusobno povezana momenta. Eksternalizacijom čovjek svojom djelatnošću proizvodi društveni svijet. Objektivacijom taj mu se svijet pojavljuje kao izvanjska činjenica. Pounutrivanjem ili internalizacijom objektivirani društveni svijet ulazi u svijest pojedinca. Ti momenti označavaju uzajamnu ovisnost stvaranja društvenog poretka i oblikovanja čovjeka u društvu (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Zajednička iskustva mogu se sačuvati i prenijeti kao tradicija kada dobiju izraz u sustavu znakova, osobito u jeziku. Uloge pojedincima omogućuju sudjelovanje u institucionalnom poretku. Obavljajući neku ulogu, pojedinac predstavlja instituciju i usvaja znanje koje toj ulozi pripada. Prijenos institucija s naraštaja na naraštaj otvara i pitanje legitimacije. Legitimacija objašnjava institucionalni poredak i opravdava njegove zahtjeve. Njezini se oblici protežu od objašnjenja sadržanih već u nazivima kojima se služi dijete, preko poslovica i razvijenih teorija, do simboličkih univerzuma. Simbolički univerzum povezuje različita područja iskustva, društvene institucije i pojedinačni život u obuhvatnu cjelinu značenja (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Berger i Luckmann razlikuju objektivaciju i postvarenje. Postvarenje nastupa kada ljudi institucije ili uloge koje sami proizvode počnu shvaćati kao prirodne činjenice, učinke kozmičkih zakona ili izraze božanske volje. Ljudsko podrijetlo društvenog poretka tada iščezava iz svijesti premda ljudi svojim djelovanjem taj poredak i dalje održavaju. Postvarenje može zahvatiti i odnos osobe prema vlastitoj ulozi. Pojedinac tada postupak koji proizlazi iz njegova položaja doživljava kao nužnost pred kojom nema izbora. Takvo shvaćanje društvenog svijeta autori nalaze i u svakodnevnoj svijesti i u razvijenim teorijskim sustavima (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Društvo kao subjektivna zbilja

Pojedinac se rađa sa sposobnošću da postane društvenim bićem. Članom društva postaje socijalizacijom. U primarnoj socijalizaciji dijete preuzima svijet koji mu posreduju značajni drugi. Emocionalnom identifikacijom s njima usvaja njihove uloge i stavove te stječe predodžbu o vlastitom identitetu. Postupno razabire da određeno pravilo vrijedi i izvan odnosa s konkretnom osobom od koje ga je naučilo. To uopćavanje uloga i stavova autori, slijedeći Georgea Herberta Meada, povezuju s pojmom generaliziranoga drugog. Jezik ima središnje mjesto u tom procesu jer dijete njegovim usvajanjem stječe i značenja kojima zajednica uređuje iskustvo (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Sekundarna socijalizacija uvodi već socijaliziranu osobu u pojedina područja institucionalnog svijeta. Povezana je s podjelom rada i raspodjelom posebnih znanja. Preuzimanje uloge uključuje ovladavanje rječnikom kojim se služe njezini nositelji te načinima prosuđivanja i postupanja svojstvenima njihovu području. Svako novo znanje pritom se usvaja na podlozi svijeta koji je pojedinac prihvatio u primarnoj socijalizaciji. Subjektivna zbilja i poslije zahtijeva društveno održavanje. Posebno mjesto ima svakodnevni razgovor kojim sugovornici potvrđuju svijet što ga uzimaju kao razumljiv. Promjena odnosa i kruga osoba s kojima se taj svijet dijeli može omogućiti i preobrazbu subjektivne zbilje. Time se pitanje od kojega autori polaze vraća na razinu pojedinačnog života: ono što društvo priznaje kao znanje stječe za pojedinca izvjesnost u odnosima kroz koje to znanje usvaja i održava (Berger & Luckmann, 1966/1992).

Povezane natuknice

Sociologija znanja, društvena interakcija, jezik, institucionalizacija, legitimacija, socijalizacija, društveni identitet.