DRUŠTVENA NAPETOST

Autor: Zoran Tomić

Društvena napetost stanje je pritiska, nezadovoljstva i narušene usklađenosti između društvenih očekivanja, raspoloživih mogućnosti i stvarnih iskustava pojedinaca ili skupina. Nastaje kada postojeće institucije, odnosi i pravila ne omogućuju ostvarivanje važnih ciljeva, zadovoljavanje potreba ili pravedno sudjelovanje u društvenom životu. Može se očitovati kao nepovjerenje, frustracija, osjećaj nesigurnosti, povlačenje, javno protivljenje ili kolektivno djelovanje. U sociološkoj uporabi engleski pojam strain označava pritisak koji proizlazi iz određenih društvenih odnosa i strukturnih proturječja, pa ga ne treba potpuno poistovjećivati sa svakodnevnim značenjem napetosti ili individualnim stresom. U odnosima s javnošću važan je za razumijevanje okolnosti u kojima nezadovoljstvo javnosti prerasta u organizirani zahtjev za promjenom.

Jedno od temeljnih objašnjenja društvene napetosti razvio je Robert K. Merton (1938), povezujući društvenu strukturu s pojavom anomije i devijantnog ponašanja. Prema njegovu pristupu, napetost nastaje kada društvo snažno naglašava kulturno poželjne ciljeve, primjerice materijalni uspjeh, dok pristup legitimnim sredstvima njihova ostvarivanja nije jednako dostupan svim članovima društva. Problem stoga nije isključivo u osobnim sposobnostima ili motivaciji, nego i u društveno oblikovanim mogućnostima. Merton razlikuje konformizam, inovaciju, ritualizam, povlačenje i pobunu kao načine prilagodbe odnosu između ciljeva i institucionaliziranih sredstava. Ti obrasci pokazuju da društveni pritisak ne proizvodi jedinstven odgovor: pojedinci mogu prihvaćati postojeći poredak, tražiti alternativne putove ili pokušavati promijeniti njegova temeljna pravila.

Za razumijevanje kolektivnih reakcija osobito je važan Neil J. Smelser (1962), koji strukturnu napetost uključuje u teoriju kolektivnog ponašanja. Napetost se pojavljuje u okolnostima proturječnih očekivanja, nejasnih uloga, poremećenih odnosa ili nesklada između društvenih vrijednosti i stvarnog djelovanja. Ipak, sama po sebi nije dovoljno objašnjenje kolektivne mobilizacije. Potrebno je razmotriti i uvjete koji omogućuju zajedničko djelovanje, oblikovanje zajedničkih uvjerenja, neposredne povode, mobilizaciju sudionika te djelovanje mehanizama društvene kontrole. Komunikacija u tom procesu ima važnu ulogu jer omogućuje da se različita iskustva povežu u zajedničko tumačenje problema. Primjerice, pojedinačna nezadovoljstva zaposlenika mogu postati kolektivni zahtjev kada se oblikuje uvjerenje da proizlaze iz istoga nepravednog organizacijskog postupka.

S društvenom napetošću povezan je pojam relativne deprivacije. Gurr (1970) njime objašnjava opaženi raskorak između onoga na što ljudi smatraju da imaju pravo i onoga što procjenjuju da mogu ostvariti. Nezadovoljstvo zato ne proizlazi samo iz objektivno nepovoljnih uvjeta, nego i iz usporedbe s drugim skupinama, prethodnim iskustvom ili očekivanom budućnošću. Napetost može rasti i kada se određeni uvjeti poboljšavaju, ako očekivanja rastu brže ili ako se poboljšanja doživljavaju kao nepravedno raspodijeljena. Međutim, relativna deprivacija ne znači da će nezadovoljstvo nužno prerasti u nasilje. Način njegova izražavanja ovisi i o društvenoj organizaciji, političkim mogućnostima, normama i dostupnim putovima mirnog djelovanja.

Robert Agnew (1992) proširuje razumijevanje napetosti razvijanjem opće teorije napetosti. Razlikuje neuspjeh u ostvarivanju pozitivno vrednovanih ciljeva, gubitak pozitivno vrednovanih podražaja te izloženost negativnim podražajima. Takva iskustva mogu izazvati negativne emocije i potaknuti različite načine suočavanja. Iako je teorija razvijena radi objašnjavanja kriminaliteta i delinkvencije, upozorava na širu važnost gubitka, ugroženosti i nepovoljnog postupanja. Njezinu primjenu izvan izvornoga područja ipak treba jasno označiti kao analitičko proširenje. Društveni prosvjed, kritika organizacije ili sindikalno djelovanje ne smiju se zbog toga automatski tumačiti kao devijantno ponašanje.

Potrebno je razlikovati društvenu napetost, sukob i krizu. Napetost može biti prikrivena i dugotrajna, bez otvorenog sučeljavanja. Sukob podrazumijeva izraženije suprotstavljanje interesa, ciljeva ili vrijednosti, dok kriza označava ozbiljno narušavanje uobičajenoga djelovanja koje zahtijeva donošenje važnih odluka u uvjetima neizvjesnosti. Napetost može prethoditi sukobu ili krizi, ali takav razvoj nije neizbježan. Ona također može potaknuti pregovore, institucionalno učenje i reforme. Za analizu je zato važno utvrditi njezine izvore, trajanje, intenzitet i načine izražavanja, umjesto svaku kritiku tumačiti kao prijetnju društvenoj ili organizacijskoj stabilnosti.

U odnosima s javnošću navedeni teorijski pristupi omogućuju tumačenje napetosti kao upozorenja na nesklad između organizacijskog djelovanja i očekivanja javnosti. Izvori mogu biti netransparentno odlučivanje, nejednako postupanje, zanemarivanje lokalne zajednice ili raskorak između javnih obećanja i stvarnog iskustva. Primijenjeno na organizacijsku praksu, to znači da komunikacijski stručnjaci trebaju istražiti što javnosti doživljavaju kao problem, kako objašnjavaju njegove uzroke i kakvu promjenu očekuju. Takva analiza nadilazi praćenje negativnih objava: povezuje komunikacijske pokazatelje s odlukama, postupcima i odnosima koji stvaraju nezadovoljstvo.

Komunikacija može pridonijeti ublažavanju napetosti kada omogućuje priznanje problema, razmjenu provjerljivih informacija i stvaran utjecaj pogođenih skupina na traženje rješenja. Kent i Taylor (2002) dijaloški pristup odnosima s javnošću povezuju s uzajamnošću, empatijom, predanošću razgovoru i prihvaćanjem neizvjesnosti koju donosi otvoren odnos. Primijenjen na društvenu napetost, takav pristup podrazumijeva spremnost organizacije da sasluša kritiku i preispita vlastito djelovanje. Dijalog zato nije samo tehnika smirivanja nezadovoljnih javnosti, nego odnos koji zahtijeva ozbiljno razmatranje njihovih interesa i iskustava.

Ilustrativan je primjer organizacije koja najavljuje restrukturiranje bez objašnjenja kriterija i posljedica za zaposlenike. U takvim okolnostima mogu se povezati strah od gubitka radnoga mjesta, osjećaj nepravde i nepovjerenje prema upravi. Općenite poruke o napretku teško mogu odgovoriti na konkretna pitanja o sigurnosti zaposlenja i raspodjeli tereta promjene. Primjeren odgovor uključivao bi pravodobno objašnjenje razloga, objavu razumljivih kriterija, mogućnost postavljanja pitanja i uključivanje predstavnika zaposlenika. Ako je izvor napetosti stvarna nepravednost postupka, potrebno je mijenjati i postupak.

Procjena društvene napetosti može obuhvatiti istraživanja povjerenja, analizu pritužbi, razgovore s dionicima, fokusne skupine i praćenje javnog diskursa. Nijedan pojedinačni pokazatelj ne pruža potpunu sliku. Broj negativnih komentara ne govori sam po sebi koliko je nezadovoljstvo rašireno, kao što izostanak javne kritike ne dokazuje zadovoljstvo. Važno je razlikovati intenzitet izražavanja od zastupljenosti određenoga stava te razumjeti postoje li prepreke slobodnom iznošenju problema. Posebnu pozornost zahtijevaju skupine koje imaju malo pristupa odlučivanju ili slabu javnu vidljivost.

Etička zadaća odnosa s javnošću u takvim okolnostima jest pridonijeti razumijevanju uzroka napetosti i stvaranju uvjeta za odgovorno postupanje. Manipulativno umanjivanje problema, diskreditiranje nezadovoljnih skupina i prividno savjetovanje mogu produbiti nepovjerenje. Društvena napetost stoga ima i dijagnostičku vrijednost: upozorava na odnose koje treba preispitati i na očekivanja koja zahtijevaju obrazložen odgovor. Njezino odgovorno razmatranje povezuje istraživanje, slušanje, dijalog i organizacijsku promjenu.

**Povezane natuknice **

Anomija; Društveni sukob; Aktivizam; Javnost; Dijalog; Povjerenje; Upravljanje problemima; Krizno komuniciranje; Interna komunikacija; Odnosi sa zajednicom.