GOVOR MRŽNJE

Autor: Luka Martin Tomažič

Govor mržnje komunikacijski je čin koji izražava, potiče, raspiruje ili podstiče mržnju prema skupini određenoj rasom, etnicitetom, rodom, vjerom, nacionalnošću, seksualnom orijentacijom ili drugom osobnom okolnošću (Parekh, 2012). U odnosima s javnošću i strateškoj komunikaciji pojam je širi od puke pravne odrednice, prema kojoj on obuhvaća sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje utemeljene na nestrpljivosti (Committee of Ministers, 1997) i koji pretpostavljaju određeni prag društvene štete. Šteta koju takav govor proizvodi primarno je usmjerena na dostojanstvo osobe (Waldron, 2012), a mržnja kao osjećaj nije dio definicije (Brown, 2017a). Samo uvredljiv, šokantan ili uznemirujući govor sam po sebi nije govor mržnje (European Court of Human Rights, 1976).

Nastanak i razvoj pojma

Suvremeno razumijevanje govora mržnje razvilo se razmjerno kasno, kao izdanak antidiskriminacijskih ideja i odredaba okvira ljudskih prava Ujedinjenih naroda neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Stariji nazivi za slične pojave bili su grupna kleveta (group libel), propaganda mržnje (hate propaganda) i fighting words (Walker, 1994). U europskom kontekstu pojam se kao ustaljena uporaba prvi put učvrstio Preporukom Odbora ministara Vijeća Europe br. R (97) 20, koja ga određuje kao sve oblike izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili drugu mržnju utemeljenu na nestrpljivosti (Committee of Ministers, 1997). Filozofska je literatura zatim istodobno proširila i precizirala značenje, stavljajući u središte govora mržnje to što izdvaja skupinu, stigmatizira je i potiskuje iz uobičajenoga javnog života (Parekh, 2006) ili napada javno jamstvo da ta skupina u komunikacijskom i društvenom prostoru stoji kao jednaka (Waldron, 2012).

Teorijska određenja

U doktrini, izvan usko pravne literature, postoji nekoliko pristupa koji se razlikuju ponajprije prema stajalištu s kojega se pojam govora mržnje određuje i procjenjuje. Neki autori, osobito Parekh, polaze od komunikacijskog sadržaja, odnosno od izražavanja, poticanja ili ohrabrivanja mržnje (Parekh, 2012). Drugi, poput Waldrona, govor mržnje shvaćaju kao napad na dostojanstvo povezan s grupnom klevetom (Waldron, 2012). Kritička rasna teorija ističe osobito paradigmu u kojoj su rasno motivirane poruke inferiornosti ključne za razumijevanje pojma (Matsuda, 1989), dok se drugi autori usredotočuju na ocrtavanje vanjskih granica koncepta (Brown, 2017a, 2017b).

Primjena u odnosima s javnošću

U odnosima s javnošću pojam prije svega djeluje kao tvrda granica dopuštenoga zagovaranja. U tom je smislu komunikacijski ishod koji treba smanjivati i izbjegavati. To se može postizati simetričnom komunikacijom i kulturnom empatijom (Ni et al., 2023). Organizacije valja shvatiti kao govornike (European Court of Human Rights, 1990). Javnost je istodobno ciljana skupina (Parekh, 2012) i auditorij koji promatra komunikacijske činove koji se mogu označiti kao govor mržnje (Zapata et al., 2024).

Europska i regionalna perspektiva

Glavni europski doprinos razumijevanju i uređivanju govora mržnje jest model kvalificiranoga prava, u kojemu pojam govora mržnje može biti širi od puke zakonske zabrane takvih čina (Barendt, 2005). Waldron daje argument dostojanstva koji se u tom modelu rabi: šteta je javni status ciljane skupine, a ne sama uvreda (Waldron, 2012). Heinze, tvrdnjom da stabilnoj demokraciji zabrane govora mržnje zapravo nisu potrebne, predstavlja manjinski glas u Europi (Heinze, 2016) i bliži je određenim strujama u Sjedinjenim Američkim Državama (Strossen, 2018). Stajnko i suradnici dodaju pravnofilozofsko čitanje europskih zakona o govoru mržnje kroz Berlinova dva pojma slobode (Stajnko et al., 2024).

Munivrana Vajda i Šurina Marton glavne su hrvatske autorice o granici između slobode izražavanja i govora mržnje. Pokazuju da javna rasprava u Hrvatskoj često označuje govor kao govor mržnje i onda kada kaznenopravni prag nije dosegnut, da je kaznenih postupaka malo i da je praktični zadatak povući tu crtu uz sudsku praksu Europskoga suda za ljudska prava (Munivrana Vajda i Šurina Marton, 2016). Isti se raskorak pojavljuje u Bosni i Hercegovini, gdje Ferhatović i Trlin nalaze često javno označivanje, malo kaznenih predmeta i nepostojanje jedinstvene zakonske definicije govora mržnje (Ferhatović i Trlin, 2019). Hasanović je središnji autor koji istražuje vezu govora mržnje i negiranja genocida u Bosni i Hercegovini (Hasanović, 2021).

Glavna je terminološka posebnost jugoistočne Europe to što se zakonsko imenovanje govora mržnje samo ponekad podudara sa samim nazivom. Tako je u Hrvatskoj govor mržnje politički i stručni naziv; kazneno je djelo javno poticanje na nasilje i mržnju, a zločin iz mržnje djelo počinjeno iz pristranosti (Munivrana Vajda i Šurina Marton, 2016). U Bosni i Hercegovini nema jedinstvene zakonske definicije govora mržnje. Kazneno djelo govora jest izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, dok je krivično djelo počinjeno iz mržnje zasebno djelo iz pristranosti, a oboje je raspršeno po državnom, entitetskim i brčanskom zakoniku (Ferhatović i Trlin, 2019; Halilović i Lučić-Ćatić, 2022). U Sloveniji je sovražni govor javni naziv, a samo se kazneno djelo zove javno spodbujanje sovraštva, nasilja ali nestrpnosti (Varuh človekovih pravic Republike Slovenije, 2021).

Suvremena perspektiva

Većina govora mržnje danas se događa na platformama, a ne u tisku. Generativni sustavi dodaju daljnje probleme jer mogu proizvesti govor mržnje u ime organizacije i mogu uklanjati govor automatskim filtrima, s pogreškama u oba smjera (Kolarević, 2022; Dietrich, 2025). Povezanost s pojmom PR 4.0 postoji na razini kanala, osobito u pogledu brzine, dosega i autorstva komunikacije. Rečenicu može sastaviti model, poredati je algoritam i ostaviti je na službenom računu; svaki je od tih koraka komunikacijski posao ovoga razdoblja (Tomić et al., 2022; Zerfass et al., 2020).

Govor je mržnje povezan i s menadžmentom značenja. Budući da je menadžment značenja rad na oblikovanju toga kako se javnost razumije, govor mržnje jedno je takvo značenje: publici poručuje da određena skupina ne pripada (Heath, 2009).

Kritike i otvorena pitanja

Glavno je teorijsko ograničenje istraživanja govora mržnje nepostojanje zajedničke definicije (Brown, 2017a). Temeljni etički problemi s kojima se suočavaju praktičari odnosa s javnošću nisu samo pravni. Etičko je zagovaranje stručni test briefa i štete drugim javnostima, a nije isti test koji rabi pravo (Edgett, 2002; Fawkes, 2014). Ta dva vida koji istodobno djeluju u javnom i akademskom diskursu stvaraju mnoštvo razumijevanja i značenja pojma, pa se govornici koji ga rabe često mimoiđu (Brown i Sinclair, 2023).

Povezane natuknice

Sloboda izražavanja; Etika odnosa s javnošću; Sloboda medija; Identitet.