GLASNIK

Autor: Mario Knezović

Glasnik je osoba ovlaštena usmeno prenositi i javno objavljivati odluke, zakone, naredbe, pozive, vojne vijesti i druge informacije važne za zajednicu. U antičkoj Grčkoj i Rimu glasnici su bili važni posrednici između vlasti i građana, vojnih zapovjednika i vojnika te različitih političkih zajednica. Djelovali su u društvima u kojima je pismenost bila ograničena, a mogućnosti brzoga umnožavanja i širenja pisanih obavijesti nisu postojale.

Grčki glasnik nazivao se kērux, dok je u Rimu javni objavljivač bio poznat kao praeco. Njihove se funkcije nisu potpuno podudarale. Grčki je glasnik imao političke, diplomatske, vojne i religijske zadaće, dok je rimski praeco bio osobito povezan s objavljivanjem odluka, sazivanjem skupova, sudskim postupcima, dražbama i javnim ceremonijama.

U povijesti komunikacije glasnici predstavljaju rani oblik organiziranoga javnog informiranja. Iz perspektive odnosa s javnošću mogu se promatrati kao prethodnici službenih glasnogovornika, javnih priopćenja i institucionalnih komunikacijskih službi.

Glasnik u antičkoj Grčkoj

Grčki kērux pojavljuje se već u Homerovim epovima. Glasnici prenose poruke između vladara, sazivaju skupštine, uspostavljaju tišinu prije govora, najavljuju dolazak važnih osoba i sudjeluju u religijskim obredima. Njihova uloga nije bila samo tehnička. Smatrani su osobama pod božanskom zaštitom, povezanima s Hermesom, glasnikom bogova i zaštitnikom putnika, pregovarača i prenositelja poruka.

Tijekom ratova glasnici su prenosili zahtjeve, upozorenja i prijedloge za pregovore. Mogli su tražiti primirje radi prikupljanja poginulih, objavljivati uvjete predaje ili prenositi poruke neprijateljskoj strani. Njihova se sigurnost načelno poštovala jer bi napad na glasnika ugrozio mogućnost komunikacije među sukobljenim zajednicama. U tome se može prepoznati rani oblik diplomatskog imuniteta.

Glasnici su imali važnu ulogu i u grčkim gradovima-državama. Na agori su sazivali građane, objavljivali političke odluke, predstavljali dnevni red skupštine i pozivali govornike. Na sportskim i religijskim svečanostima proglašavali su pobjednike, najavljivali obrede i održavali red. Njihov glas povezivao je institucije polisa s okupljenom javnošću.

Za obavljanje takve službe bile su potrebne određene komunikacijske sposobnosti: snažan i razgovijetan glas, dobro pamćenje, jasno izgovaranje i točno prenošenje poruke. Vjerodostojnost glasnika proizlazila je prije svega iz autoriteta osobe ili institucije koju je predstavljao.

Glasnik u starom Rimu

U Rimu je praeco bio službeni objavljivač prisutan u političkom, sudskom, gospodarskom i društvenom životu. Objavljivao je početak javnih skupova, pozivao građane i dužnosnike, proglašavao odluke magistrata, prozivao stranke u sudskim postupcima i najavljivao rezultate javnih događaja.

Rimski su glasnici djelovali i na dražbama, gdje su opisivali predmete i pozivali zainteresirane osobe da ponude cijenu. U javnim igrama i svečanostima predstavljali su sudionike, najavljivali dijelove programa i proglašavali pobjednike. Mogli su objavljivati informacije o izgubljenim osobama ili predmetima, javnim prodajama i drugim pitanjima svakodnevnog života.

Njihova se djelatnost nadopunjavala s pisanim obavijestima kao što su zakonski tekstovi, natpisi i Acta Diurna. U društvu s nejednakom razinom pismenosti javno čitanje omogućavalo je da pisana odluka postane dostupna široj publici. Glasnik je tako povezivao pisanu institucijsku poruku s usmenom kulturom grada (Lewis, 1996).

Glasnik kao komunikacijski posrednik

Glasnik uglavnom nije bio autor poruke koju je prenosio. Njegova je zadaća bila sadržaj prenijeti točno, jasno i u skladu s ovlaštenjem pošiljatelja. Komunikacijski proces obuhvaćao je instituciju ili vladara kao izvor poruke, glasnika kao posrednika te okupljene građane kao javnost.

Takav je oblik komunikacije bio pretežno jednosmjeran. Javnost je primala objavu, ali nije nužno imala mogućnost neposredno odgovoriti izvoru poruke. Ipak, reakcije okupljenih – odobravanje, negodovanje, pitanja ili odbijanje naredbe – glasniku su mogle pokazati raspoloženje javnosti. On je zato ponekad neformalno djelovao i kao prenositelj povratnih informacija.

Usmena komunikacija nosila je rizik pogrešnog pamćenja, izmjene sadržaja i različitog tumačenja. Zbog toga su jasna formulacija, ponavljanje i ritualizirani način objavljivanja bili važni za očuvanje značenja poruke. Javno mjesto, službeni nastup i autoritativni ton potvrđivali su da nije riječ o glasini, nego o službenoj informaciji.

Važnost za odnose s javnošću

Glasnik se može promatrati kao povijesni prethodnik glasnogovornika, ali te dvije uloge nisu istovjetne. Suvremeni glasnogovornik ne prenosi samo gotove obavijesti nego ih objašnjava, odgovara na pitanja novinara, prilagođava poruke različitim javnostima i sudjeluje u upravljanju komunikacijskom strategijom. Antički je glasnik ponajprije bio ovlašteni prenositelj poruke.

Njihova je zajednička značajka institucionalna vjerodostojnost. Javnost mora znati da osoba govori u ime priznatog izvora. Ako glasnik netočno prenese naredbu ili prekorači ovlasti, narušava se povjerenje u cijeli komunikacijski sustav. Odvojenost osobe koja izgovara poruku od institucije koja je oblikuje ostaje važno pitanje i u suvremenim odnosima s javnošću.

Glasnici također pokazuju važnost dostupnosti komunikacije. Objaviti informaciju nije dovoljno ako javnost nema mogućnost primiti je i razumjeti. U antičkom svijetu tu je prepreku djelomično uklanjalo javno izgovaranje. Danas sličnu funkciju imaju televizijski prijenosi, mrežne stranice, društvene mreže, konferencije za medije i sustavi javnog upozoravanja.

Od grčke agore i Rimskog foruma do suvremenih digitalnih platformi mijenjali su se mediji, ali je ostala potreba za vjerodostojnim posrednikom koji će službenu informaciju učiniti javnom, razumljivom i dostupnom. Glasnik zato predstavlja jednu od najstarijih prepoznatljivih uloga u povijesti institucionalnoga javnog komuniciranja.

Povezane natuknice

Acta Diurna; Agora; Glasnogovornik; Javno informiranje; Komunikacijski kanal; Politička komunikacija; Priopćenje za medije; Rimski forum; Usmena komunikacija; Vjerodostojnost.