Preskoči na sadržaj

INFRASTRUKTURNO KOMUNICIRANJE RIZIKA

Infrastructural Risk Communication

Autor: Zoran TomićProfesija

Autor: Zoran Tomić

Infrastrukturno komuniciranje rizika pristup je koji objašnjava kako se zajednica organizira da bi prepoznala opasnost, procijenila moguće posljedice i odlučila kako će postupiti. Infrastrukturu čine odnosi među ljudima i ustanovama, pravila po kojima se donose odluke te načini na koje znanje i iskustvo onih koji su izloženi riziku ulaze u te odluke. Michael J. Palenchar (2013) u središte pristupa stavlja sposobnost djelovanja na trima razinama. Pojedinac treba razumjeti što može poduzeti, stručnjak treba moći obrazložiti procjenu i njezine granice, a zajednica treba moći uskladiti djelovanje svojih članova. Slabost na jednoj razini ograničava ono što se može postići na drugima.

Različite javnosti primjenjuju različita iskustvena pravila prosuđivanja, odnosno heuristike. Na pitanje o prihvatljivosti industrijskog rizika inženjer može odgovoriti podatkom o učestalosti kvarova, zaposlenik iskustvom s prijavljivanjem propusta, a roditelj pitanjem tko će obavijestiti školu ako se dogodi nesreća. Svaki od njih razmatra posljedicu koja je važna za odluku za koju je odgovoran. Zajedničko razumijevanje nastaje kada sudionici te razlike mogu izreći i utvrditi oko čega se doista spore. Mogu se složiti oko procjene vjerojatnosti nesreće, a i dalje različito prosuđivati je li opravdano da najizloženije naselje snosi troškove zaštite (Palenchar, 2013).

U tome je smisao demokratskog odlučivanja o riziku, koje Palenchar (2013) naziva demokracijom rizika. Stanovnicima je potreban pristup mjestu na kojem se odlučuje dok je još moguće izmijeniti prijedlog. Ta je razlika važna za razumijevanje odnosa s javnošću kao menadžerske i retoričke djelatnosti. Kada organizacija predstavi dovršenu procjenu, javnost može zatražiti objašnjenje pojedinog nalaza. Uključi li stanovnike u određivanje pitanja koja procjena treba obuhvatiti, oni mogu upozoriti i na posljedicu koju naručitelj istraživanja nije predvidio. Retorička uloga odnosa s javnošću očituje se upravo u omogućavanju rasprave o razlozima, dokazima i odgovornosti za odabrano rješenje (Palenchar & Heath, 2007).

Povjerenje, osjećaj kontrole i neizvjesnost pomažu objasniti zašto dodatne informacije mogu ostaviti zabrinutost javnosti nepromijenjenom. Stanovnik može dobro razumjeti tehničko izvješće i opravdano sumnjati da će uprava reagirati na sljedeću prijavu. Drukčiji učinak ima znanje koje omogućuje djelovanje. U longitudinalnom istraživanju odnosa industrije i lokalne zajednice Heath i Palenchar (2000) ustanovili su da su zabrinuti građani spremni učiti o postupanju u hitnim situacijama. Poznavanje postupaka davalo im je veći osjećaj kontrole. Potporu industriji autori povezuju i s poboljšanjima u radu postrojenja. Razumijevanje upozorenja, povjerenje u službu koja ga izdaje i prihvaćanje industrijskog rizika stoga treba zasebno istraživati.

Povijesni primjer razvoja takve infrastrukture pruža američki odgovor na industrijsku katastrofu u indijskom Bhopalu 1984. godine. Nakon ispuštanja otrovnog plina građani i njihovi izabrani predstavnici u SAD-u počeli su postavljati pitanje što stanovnici i lokalne službe znaju o tvarima prisutnima u obližnjim postrojenjima. Američki Kongres 1986. donio je Emergency Planning and Community Right-to-Know Act (EPCRA), treći dio zakona Superfund Amendments and Reauthorization Act. EPCRA je povezao pravo zajednice na informacije o opasnim kemikalijama s planiranjem odgovora na izvanredne događaje. Podaci o tvarima u određenom pogonu i o njihovim ispuštanjima time su dobili konkretnu javnu svrhu. Stanovnici mogu postaviti pitanje o vlastitoj izloženosti, a lokalne službe te podatke upotrijebiti u pripremi plana (U.S. Environmental Protection Agency, 2022).

Za provedbu zakona povjerenstva saveznih država imenuju lokalne odbore za planiranje u izvanrednim situacijama (Local Emergency Planning Committees, LEPC). U njima sudjeluju predstavnici službi za hitna postupanja, zdravstva, vlasti, industrije, medija i lokalne zajednice. Drukčije su podrijetlo imala savjetodavna vijeća zajednice (Community Advisory Panels, CAP), odnosno savjetodavni odbori (Community Advisory Committees, CAC), čije je osnivanje kemijska industrija poticala u okviru programa Responsible Care. Lokalni odbor ima zakonsku zadaću u planiranju, dok savjetodavno vijeće omogućuje redovit razgovor stanovnika i poduzeća o radu postrojenja. Heath i sur. (2002) utvrdili su da su se u istraživanim zajednicama građani rijetko koristili tim tijelima kao izvorima informacija ili mjestima za iznošenje zabrinutosti. Broj osnovanih odbora zato malo govori o tome čiji je glas doista stigao do odgovornih.

Palenchar (2013) tu poteškoću povezuje i s retoričkom baštinom zajednice, odnosno s iskustvima i pričama na koje se ljudi oslanjaju kada tumače novo upozorenje. U mjestu u kojem je prethodna prijava dugo ostala bez odgovora stanovnici će i pažljivo pripremljenu obavijest čitati u svjetlu tog iskustva. Na sastanku je tada važno omogućiti da se o prethodnom slučaju govori otvoreno. Voditelj rasprave može zatražiti da nadležni objasne što se s prijavom dogodilo i što je u međuvremenu promijenjeno. Takav odgovor stanovnicima daje osnovu da sami procijene vjerodostojnost novog obećanja.

Propust u dogovoru među ustanovama može otkriti naizgled jednostavno pitanje. Na sastanku o upozoravanju stanovništva ravnateljica škole želi znati tko će joj se javiti ako prva obavijest stigne dok su učenici na nastavi. Voditelj postrojenja može objasniti kada se aktivira sustav upozorenja, ali za odgovor školi potreban je i predstavnik nadležne službe. Usporedbom njihovih odgovora može se ustanoviti da svatko pretpostavlja kako je obavješćivanje škole već preuzeo netko drugi. Uloga stručnjaka za odnose s javnošću tada obuhvaća povezivanje odgovornih osoba, bilježenje dogovora i povratnu obavijest školi. Na zajedničkoj vježbi sudionici mogu provjeriti funkcionira li dogovor i kada je osoba koja uobičajeno prima poziv odsutna.

Pri oblikovanju poruka vrijedi istražiti kako ljudi zamišljaju tijek mogućeg događaja. Pristup mentalnih modela uspoređuje stručnu procjenu s predodžbama onih kojima je poruka namijenjena. Razgovor može otkriti da stanovnici zvuk sirene smatraju potvrdom neposredne opasnosti, dok ga nadležna služba koristi i pri redovitoj provjeri sustava. To je razlika koju valja razjasniti prije izvanrednog događaja. Lundgren i McMakin (2009) povezuju izbor komunikacijskih metoda s potrebama javnosti i okolnostima odlučivanja. Heath i O’Hair (2009) smještaju takvu pripremu u širi odnos rizika i krize. Veze koje omogućuju provjeru informacije nastaju prije događaja, a njihova se pouzdanost pokazuje i u uvjetima vremenskog pritiska.

Vrijednost infrastrukturnog komuniciranja rizika može se procijeniti praćenjem puta jedne primjedbe. Tko ju je iznio, tko ju je razmotrio, je li promijenila plan i kako je odluka obrazložena ljudima koji snose posljedice? U takvoj provjeri jednako je važno ustanoviti čiji je prijedlog usvojen i tko nije imao priliku sudjelovati. Palenchar i Heath (2025) tom pitanju daju dodatnu važnost u raspravi o širenju netočnih i obmanjujućih informacija. Zajednica koja zna gdje može provjeriti tvrdnju, osporiti procjenu i dobiti obrazložen odgovor može sačuvati sposobnost zajedničkog djelovanja i kada među njezinim članovima postoji neslaganje.

Povezane natuknice

Komuniciranje rizika, Percepcija rizika, Krizno komuniciranje, Odnosi s lokalnom zajednicom, Povjerenje, Dvosmjerna komunikacija.

Izvori i literatura

Heath, R. L., Bradshaw, J., & Lee, J. (2002). Community relationship building: Local leadership in the risk communication infrastructure. Journal of Public Relations Research, 14(4).

Heath, R. L., & O’Hair, H. D. (Eds.). (2009). Handbook of risk and crisis communication. Routledge.

Heath, R. L., & Palenchar, M. J. (2000). Community relations and risk communication: A longitudinal study of the impact of emergency response messages. Journal of Public Relations Research, 12(2).

Lundgren, R. E., & McMakin, A. H. (2009). Risk communication: A handbook for communicating environmental, safety, and health risks (4th ed.). Wiley-IEEE Press.

Palenchar, M. J. (2013). Infrastructural risk communication. In R. L. Heath (Ed.), Encyclopedia of public relations (2nd ed.). SAGE Publications.

Palenchar, M. J., & Heath, R. L. (2007). Strategic risk communication: Adding value to society. Public Relations Review, 33(2).

Palenchar, M. J., & Heath, R. L. (2025). Paradigms of risk and crisis communication and the threat of misinformation and disinformation. In A. Schwarz, M. W. Seeger, & S. Kim (Eds.), The handbook of international crisis and risk communication research (2nd ed.). Wiley.

U.S. Environmental Protection Agency. (2022). National LEPC-TEPC handbook: Emergency planning for releases of hazardous chemicals. https://nepis.epa.gov/Exe/ZyPURL.cgi?Dockey=P101CHZZ.txt

Preporučeno citiranje

Tomić, Z. (2026). Infrastrukturno komuniciranje rizika. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija