Internetska televizija novi je audiovizualni masovni medij koji televizijske sadržaje proizvodi, oblikuje i distribuira u internetskom komunikacijskom okruženju. Premda je povijesno nastala nadogradnjom tradicionalne televizije i zadržala pokretnu sliku, zvuk i televizijske žanrove, razvila je vlastita komunikacijska obilježja: nelinearno gledanje, mogućnost korisničkoga odabira programa, interaktivnost i povezivanje različitih medijskih izraza. Stoga se ne određuje samo načinom prijenosa videosignala, nego i posebnim odnosom između medija, sadržaja i korisnika. Takač (2025) na temelju razlika u funkcijama i karakteristikama određuje je kao novi medij, a ne samo kao internetsku inačicu tradicionalne televizije.
Razlika između tradicionalne i internetske televizije očituje se ponajprije u organizaciji programa i smjeru komunikacije. Tradicionalna televizija pretežno slijedi linearnu programsku shemu koju određuje nakladnik te sadržaj istodobno prenosi širokoj publici. Internetska televizija može ponuditi i prijenos uživo, ali korisnicima omogućuje da sadržaje gledaju naknadno, odabiru njihov redoslijed i, kada platforma to podržava, sudjeluju povratnim informacijama. Tradicionalni model prvenstveno se temelji na komunikaciji od jednoga prema mnogima, dok internetski model otvara mogućnosti višesmjerne komunikacije. Ta razlika ne znači da su svi internetski televizijski sadržaji interaktivni ni da tradicionalna televizija nema povratne kanale, nego označava prevladavajuća načela njihova ustroja (Takač, 2025; Noam, Groebel i Gerbarg, 2004).
Razvoj internetske televizije povezan je s digitalizacijom audiovizualne proizvodnje, širenjem širokopojasnoga pristupa internetu i povezivanjem prethodno odvojenih medijskih oblika. U početnim fazama internetska televizija preuzimala je postojeće televizijske sadržaje i proizvodne postupke, a zatim postupno razvijala vlastite distribucijske, programske i komunikacijske značajke. Takač (2025) taj proces razmatra kao medijsku konvergenciju u kojoj televizija zadržava temeljna izražajna sredstva, ali ih prilagođava digitalnom okruženju.
Teorijski se razvoj može promatrati i kroz prijelaz od tradicionalnoga modela televizijskoga emitiranja prema umreženoj audiovizualnoj komunikaciji. Owen (1999) razmatra izazove koje internet postavlja televizijskom sustavu, dok Noam, Groebel i Gerbarg (2004) internetsku televiziju obrađuju kao zasebno područje tehnološkoga i medijskoga razvoja. Castells (2003) daje širi kontekst mrežnoga društva, a Manovich (2015) objašnjava izražajne osobitosti novih medija. Ti su radovi uključeni i u literaturu na kojoj se temelji Takačeva (2025) analiza. Važna su obilježja internetske televizije trajna dostupnost distribucijskoga kanala, mogućnost globalnoga pristupa, interaktivnost, korisničke objave, multimedijalnost te gledanje na zahtjev. Njihova ostvarivost ovisi o tehničkim rješenjima, uredničkim odlukama i vrsti usluge; nije svaka internetska televizija jednako interaktivna niti svi sadržaji ostaju trajno dostupni. U analizi karakteristika Takač (2025) posebno izdvaja bliskost s korisnikom i mogućnost prilagodbe načina praćenja programa.
Internetska televizija mijenja položaj publike jer gledanje ne mora biti vezano uz jedinstven termin emitiranja. Korisnik može odabrati sadržaj, zaustaviti ga, ponovno pregledati ili pristupiti povezanim informacijama, ovisno o mogućnostima platforme. Interaktivnost pritom treba razlikovati od samoga tehničkog pokretanja reprodukcije: njezina je komunikacijska vrijednost izraženija kada korisniku omogućuje smislen odabir, povratnu informaciju ili sudjelovanje u oblikovanju komunikacijskoga iskustva (Takač, 2025).
Programska proizvodnja može povezivati vijesti, reportaže, intervjue, prijenose događaja, obrazovne emisije i druge televizijske žanrove. Prilagodba internetskom okruženju potiče kraće audiovizualne cjeline, kombiniranje videa s tekstom i fotografijama te razvoj hibridnih žanrovskih oblika. Takač (2025) naglašava da multimedijalnost i žanrovska transformacija nisu samo pitanja tehničkoga prijenosa, nego i načina na koji se sadržaj oblikuje za publiku. Internetska televizija može djelovati u okviru javnih i komercijalnih medijskih organizacija, obrazovnih ustanova, drugih institucija ili kao samostalna redakcija. Neovisno o organizacijskom obliku, profesionalna proizvodnja podrazumijeva uredničku odgovornost, provjeru činjenica, transparentnost izvora i razlikovanje novinarskoga od promotivnog sadržaja. Takač (2025) među odrednicama medija razmatra komunikacijsku svrhu, tehnologiju javnoga komuniciranja, organiziranu proizvodnju i distribuciju te oblike regulacije.
U odnosima s javnošću internetska televizija omogućuje predstavljanje rada organizacija, prijenos javnih događaja, razgovore sa stručnjacima i objavu audiovizualnih objašnjenja složenih tema. Njezina je prednost mogućnost ponovnoga pristupa sadržaju i povezivanja snimke s dodatnim informacijama. Međutim, sama dostupnost ili broj pregleda ne potvrđuju razumijevanje poruke niti povjerenje publike. Planiranje nastupa i objava zato treba povezati s komunikacijskim ciljevima, potrebama javnosti i provjerljivim informacijama, što je u skladu s općim načelima strateških odnosa s javnošću (Tomić, 2016).
Profesionalni izazovi obuhvaćaju točnost audiovizualnih zapisa, zaštitu privatnosti i autorskih prava, pristupačnost sadržaja te jasno označavanje sponzoriranih objava. Posebnu pozornost zahtijevaju izdvajanje kratkih isječaka iz širega konteksta i mogućnost naknadnoga dijeljenja bez izvornoga objašnjenja. Komunikacijska vrijednost internetske televizije stoga ne proizlazi samo iz brzine i dosega, nego iz kvalitete sadržaja, odgovornosti proizvođača i mogućnosti javnosti da informacije razumije i kritički vrednuje.
Povezane natuknice
Izvori i literatura
Brautović, M. (2011). Online novinarstvo. Školska knjiga.
Castells, M. (2003). Internet galaksija. Naklada Jesenski i Turk.
Manovich, L. (2015). Jezik novih medija. Multimedia i Clio.
McQuail, D. (2010). Mass communication theory (6th ed.). SAGE Publications.
Noam, E., Groebel, J., & Gerbarg, D. (2004). Internet television. Lawrence Erlbaum Associates.
Owen, B. M. (1999). The internet challenge to television. Harvard University Press.
Takač, F. (2025). Internetska televizija. Sveučilište u Mostaru.
Tomić, Z. (2016). Odnosi s javnošću: Teorija i praksa (2. dopunjeno i izmijenjeno izd.). Synopsis.
Preporučeno citiranje
Takač, F. (2026). Internetska televizija. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija