Kairos (grč. καιρός, pravi trenutak, povoljna prilika, primjerena mjera) retorički je pojam koji označava trenutak u kojem određene riječi ili postupci odgovaraju okolnostima i ljudima kojima su namijenjeni. Dok se grčkim pojmom chronos izražavaju slijed i trajanje vremena, kairos označava njegovu kvalitativnu dimenziju. Razlika se može uočiti na primjeru javnog savjetovanja. Podatak da je savjetovanje trajalo trideset dana opisuje njegovo trajanje. Pitanje jesu li građani pozvani iznijeti mišljenje dok su još mogli utjecati na odluku odnosi se na kairos. U odnosima s javnošću pojam tako povezuje pravodobnost komunikacije s mogućnošću smislenog sudjelovanja javnosti (Sipiora & Baumlin, 2002).
U antičkoj retorici kairos zauzima važno mjesto u sofističkoj tradiciji, osobito u Gorgijinu i Izokratovu razumijevanju govora. Govornik je morao prosuditi što konkretna prigoda dopušta, što slušatelji očekuju i kakav izraz odgovara predmetu govora. Pravilo naučeno na jednome primjeru ostavljalo je otvorenim pitanje kako postupiti u sljedećoj situaciji. Kinneavy i Eskin (1994) pokazuju da je kairos prisutan i u Aristotelovoj Retorici, među ostalim u raspravi o pobuđivanju osjećaja i uporabi izreka. Otuda i važnost primjerene mjere. Govornik može dobro izabrati trenutak obraćanja, a ipak pogriješiti u duljini govora, jačini izraza ili osjećaju koji nastoji pobuditi.
U međuljudskoj komunikaciji kairos se osobito jasno prepoznaje u iskustvu propuštene prilike. Voditelj koji na sastanku prečuje kako je zasluga jednoga zaposlenika pripisana drugomu može pogrešku poslije ispraviti u osobnom razgovoru. Zaposlenik će tada dobiti priznanje, ali suradnici koji su čuli prvotnu tvrdnju mogu zadržati pogrešan dojam. Pravodobna intervencija pred prisutnima imala bi drukčiji učinak. Vrijedi i obrnuto. Primjedba na nečiji rad često više koristi u razgovoru nasamo, kada sugovornik može objasniti svoju odluku bez pritiska da pred kolegama brani svoj ugled.
U strateškom planiranju odnosa s javnošću kairos dolazi do izražaja kada organizacija mora uskladiti vlastiti raspored s tijekom događaja koji su važni njezinim javnostima. Primjerice, ustanova koja mijenja način rada može zaposlenike obavijestiti istoga dana kada i medije. Objava je prema kalendaru pravodobna, ali zaposlenik koji promjenu treba objasniti korisniku već pri prvom pozivu treba poznavati njezine posljedice. Izbor primjerenog trenutka zato uključuje i odluku o redoslijedu obraćanja. Prednost ima ona javnost kojoj je informacija ranije potrebna da bi mogla djelovati ili preuzeti odgovornost koja joj pripada.
U kriznom komuniciranju različite poruke imaju različit pravi trenutak. Nakon prekida javne usluge korisnicima je važno što prije doznati koje je područje pogođeno, što mogu učiniti i kada mogu očekivati sljedeću obavijest. Objašnjenje uzroka može uslijediti poslije, kada ga odgovorne službe utvrde. Organizacija koja s prvom obaviješću čeka dovršetak istrage propušta razdoblje u kojem je korisnicima mogla olakšati neposredne odluke. Ako pak prerano ponudi objašnjenje uzroka, naknadni ispravak može dovesti u pitanje i točnost njezinih praktičnih uputa. Procjena kairosa ovdje se oslanja na dvije okolnosti koje se mijenjaju različitom brzinom – potrebe pogođenih ljudi i pouzdanost raspoloživih spoznaja (Coombs, 2019).
Kairos ima i etičku dimenziju. Trenutak povoljan za organizaciju može biti nepovoljan za ljude kojih se njezina odluka tiče. Objava promjene uvjeta korištenja neposredno prije blagdana može zadovoljiti predviđeni raspored obavještavanja, a korisnicima ostaviti malo vremena da zatraže pojašnjenje ili izaberu drugu mogućnost. Etička prosudba obuhvaća stoga i pitanje što primatelj u trenutku objave još može učiniti s dobivenom informacijom. Slično vrijedi za javnu ispriku. Njezina pravodobnost ovisi i o tome jesu li pogođeni dobili priliku opisati posljedice te može li organizacija već preuzeti određenu obvezu.
Pri vrednovanju komunikacije kairos se može analizirati rekonstrukcijom trenutka u kojem je odluka donesena. Važno je utvrditi što je organizacija tada znala, što su pojedine javnosti trebale znati i koje su im mogućnosti djelovanja još bile otvorene. Takav pristup omogućuje razlikovanje zakašnjele reakcije od opravdanog vremena potrebnog za provjeru činjenica. Ujedno objašnjava zašto ista poruka izrečena nekoliko dana poslije može biti posve točna, a ipak izgubiti velik dio svoje komunikacijske vrijednosti.
Povezane natuknice
Izvori i literatura
Coombs, W. T. (2019). Ongoing crisis communication: Planning, managing, and responding (5th ed.). SAGE Publications.
Kinneavy, J. L., & Eskin, C. R. (1994). Kairos in Aristotle’s Rhetoric. Written Communication, 11(1).
Sipiora, P., & Baumlin, J. S. (Eds.). (2002). Rhetoric and kairos: Essays in history, theory, and praxis. State University of New York Press.
Tomić, Z., & Jugo, D. (2021). Temelji međuljudske komunikacije. Sveučilište u Mostaru, Synopsis i Edward Bernays University College.