Autori: Nino Ćorić & Zoran Tomić
Korporativna moralna savjest označuje sposobnost organizacije da pri donošenju odluka prepozna moralno pitanje, razmotri obveze prema ljudima kojih se odluka tiče i prema toj prosudbi usmjeri vlastito postupanje. U teoriji odnosa s javnošću izraz označuje i savjetodavnu ulogu stručnjaka koji upravi pomaže procijeniti što bi organizacija u određenim okolnostima trebala učiniti. Savjest je ovdje metafora. Očituje se u postupcima konkretnih ljudi, osobito kada netko u raspravu unese opravdan prigovor zbog kojega je potrebno preispitati već prihvaćen poslovni prijedlog (Bowen & Rawlins, 2005).
Shannon A. Bowen i Brad L. Rawlins (2005) povijesne temelje te uloge povezuju s Ivyjem Leejem, Arthurom W. Pageom i Johnom W. Hillom. Leejeva Deklaracija načela iz 1906. vezala je javno informiranje uz obvezu istinitosti. Page je kao potpredsjednik AT&T-a zagovarao sudjelovanje odnosa s javnošću u oblikovanju poslovne politike. Zahtjev da kompanija govori istinu za njega je vrijedio i u odnosu prema zaposlenicima i vlastitom vodstvu. Hill je ideju korporativne savjesti izrijekom povezao s dužnošću savjetnika da upravu upozori na odgovornost poduzeća prema njegovim javnostima.
Ryan i Martinson (1983) postavili su pitanje može li stručnjak kojega plaća organizacija istodobno djelovati kao njezina savjest. To pitanje proizlazi iz samoga položaja profesije. Od savjetnika se očekuje da razumije interese poslodavca, a za svoj je sud odgovoran i kada upravi iznosi činjenice koje joj ne idu u prilog. Fitzpatrick i Gauthier (2001) tu dvojnost tumače profesionalnom odgovornošću prema organizaciji i javnom interesu. Odanost poslodavcu može se očitovati upravo u tome da ga se pravodobno upozori na nepravednu praksu koju je u njegovu interesu promijeniti.
Ta dvostruka odgovornost postaje posebno vidljiva kada uprava od savjetnika zatraži da zastupa odluku kojoj je tijekom rasprave prigovorio. Može li njezine razloge iznijeti istinito i potpuno? Bi li morao prešutjeti podatak koji bi ljudima bitno promijenio razumijevanje vlastitog položaja? Granica zagovaranja pokazuje se ondje gdje bi javnost mogla prihvatiti organizacijski stav samo zato što joj je uskraćena mogućnost informiranog suda.
Moralna dvojba često nastaje kada organizacija ima dvije opravdane obveze koje istodobno teško može ispuniti. Primjerice, povjerljivost štiti privatnost zaposlenika, dok otvorenost prema kolektivu može zahtijevati objašnjenje postupka u kojemu je zaposlenik sudjelovao. Etički savjet tada treba precizno odrediti što kolektiv ima razloga znati, koji bi ga podaci izložili pogrešnom zaključku i čije bi dostojanstvo objava osobnih pojedinosti mogla povrijediti. Takva analiza ostavlja prostor za obrazloženje odluke uz zaštitu osobe na koju se ona odnosi.
Prosudba se može osloniti na dužnosti, primjerice na obvezu održavanja obećanja, ili na očekivane posljedice raspoloživih postupaka. Fitzpatrick i Gauthier (2001) predlažu razmatranje koristi i štete, poštovanja autonomije te pravedne raspodjele tereta i koristi. Svako mjerilo otkriva drukčiju stranu iste odluke. Poslovna promjena može koristiti većini korisnika, a manjoj skupini oduzeti jedini način pristupa usluzi. Pitanje pravednosti tada usmjerava pozornost upravo na tu skupinu. Obveza javnog obrazloženja podrazumijeva da uprava može svoje razloge izložiti i ljudima koji će snositi najveći teret (Bowen & Rawlins, 2005).
Stručnjak za odnose s javnošću djeluje na granici organizacije i njezina okruženja. Upravi može prenijeti iskustva koja izostaju iz redovitih izvješća, osobito iskustva ljudi koji se rijetko pritužuju ili nemaju predstavnika s pristupom vodstvu. Pritom mora razlikovati ono što su ljudi sami rekli od onoga što im organizacija pripisuje. Kent i Taylor (2002) dijalog povezuju sa spremnošću sudionika da priznaju međuovisnost i prihvate neizvjesnost razgovora. U korporativnoj praksi to znači uključiti pogođene javnosti dok još postoji mogućnost da njihov argument promijeni prijedlog.
Zamislimo banku koja razmatra zatvaranje jedine poslovnice u manjem mjestu. Podatak o padu prosječnog broja posjeta može opravdati razmatranje uštede. Iz njega se ipak ne vidi kako stanovnik bez prijevoza ili pristupa internetu može podići novac. Savjetnik može predložiti da uprava prije odluke razgovara s korisnicima i ispita dostupnost prijevoza, mogućnost rada poslovnice određenim danima te trošak mobilne službe. Ako razgovor promijeni odluku, u javnom obrazloženju može se pokazati koji je prigovor prihvaćen. Ako uprava poslovnicu zatvori, ostaje joj obveza objasniti odabrano rješenje i provjeriti mogu li ga stanovnici doista koristiti.
Mogućnost etičkog savjetovanja ovisi o tome kada stručnjak dobiva pristup informacijama i komu može iznijeti prigovor. Pozovu li ga tek da sastavi priopćenje, preostaje mu malo prostora za utjecaj na poslovni postupak. Fitzpatrick (1996) u istraživanju među osobama zaduženima za etiku u sjevernoameričkim ustanovama utvrdila je da su odnosi s javnošću imali ograničenu ulogu u formalnim etičkim programima. Bowen (2008) u kvalitativnom je istraživanju zabilježila da stručnjaci u praksi ipak savjetuju vodstvo o etičkim pitanjima, često uz nedostatnu izobrazbu i organizacijsku potporu. Ti nalazi osvjetljavaju razliku između formalnog položaja službe i stvarnog utjecaja pojedinog savjetnika.
Učinkovito savjetovanje traži i određenu neovisnost u odnosu na one koji ocjenjuju savjetnikov rad. Ako se njegov uspjeh mjeri isključivo povoljnim publicitetom, prijedlog da organizacija sama objavi neugodan podatak može djelovati kao profesionalni neuspjeh. U etičkom savjetovanju vrijednost istog prijedloga procjenjuje se prema tome je li pogođenim osobama omogućio pravodobno postupanje i upravi dao priliku da ispravi pogrešku.
Povjeriti savjetniku ulogu korporativne savjesti nosi i opasnost da ostali sudionici vlastitu moralnu odgovornost prenesu na njega. Stručnjak može upozoriti na štetu, zatražiti dodatne činjenice i obrazložiti zašto preporučuje drugi postupak. Za prihvaćenu odluku i njezinu provedbu odgovaraju osobe koje imaju ovlast odlučivati. Zaposlenicima je stoga potreban način da etičko pitanje otvore i mimo komunikacijske službe, osobito kada je predmet prigovora postupanje same uprave. Važno je i da vodstvo objasni što je s prigovorom učinilo. Bez takva odgovora zaposlenik koji je upozorio na problem teško može procijeniti ima li smisla ponovno progovoriti.
Za odnose s javnošću posebno je važno razlikovati procjenu reputacijskog rizika od moralne prosudbe. Prva ispituje kako bi javnosti mogle reagirati, a druga ima li organizacija opravdan razlog za svoj postupak i kakve obveze iz njega proizlaze. Ta se pitanja mogu podudarati, ali šteta zaslužuje pozornost i kada je malo vjerojatno da će postati medijskom temom. O djelovanju korporativne moralne savjesti najviše govori ono što se može pratiti nakon upozorenja: tko ga je razmotrio, što je u odluci promijenjeno i kako je organizacija postupila prema ljudima koji su pretrpjeli štetu.
Povezane natuknice
Etika odnosa s javnošću, javni interes, dionici, dijalog, društvena odgovornost poduzeća, korporativno komuniciranje, reputacijski menadžment.
Izvori i literatura
Bowen, S. A. (2008). A state of neglect: Public relations as “corporate conscience” or ethics counsel. Journal of Public Relations Research, 20(3).
Bowen, S. A., & Rawlins, B. L. (2005). Corporate moral conscience. U R. L. Heath (ed.), Encyclopedia of public relations (Sv. 1. SAGE Publications.
Fitzpatrick, K. R. (1996). The role of public relations in the institutionalization of ethics. Public Relations Review, 22(3).
Fitzpatrick, K., & Gauthier, C. (2001). Toward a professional responsibility theory of public relations ethics. Journal of Mass Media Ethics, 16(2–3).
Kent, M. L., & Taylor, M. (2002). Toward a dialogic theory of public relations. Public Relations Review, 28(1).
Ryan, M., & Martinson, D. L. (1983). The PR officer as corporate conscience. Public Relations Quarterly, 28(2).
Preporučeno citiranje
Ćorić, N., & Tomić, Z. (2026). Korporativna moralna savjest. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija