KULTURNA MEDIJACIJA

Autori: Vladimir Filipović, Marin Ivanović

Kulturna medijacija posredovanje je između umjetničkih i baštinskih sadržaja i publika kojim se dijalogom, edukacijom i uključivanjem stvaraju uvjeti za susret s djelom, njegovo razumijevanje i osobno prisvajanje. Medijator ne stoji između djela i gledatelja kao tumač koji prenosi gotovo značenje, nego kao posrednik koji otvara pristup, potiče promatranje i razgovor te uvažava znanje i iskustvo sudionika. Pojam se ustalio u Francuskoj 1990-ih (médiation culturelle), gdje označava zasebnu struku, sveučilišne studije i područje kulturne politike, a proširio se u frankofonim zemljama i u Švicarskoj; u njemačkom govornom području odgovara mu Kulturvermittlung, dok se u anglosaksonskoj tradiciji srodni poslovi nazivaju muzejskom i umjetničkom edukacijom, interpretacijom i radom s publikom.

Kulturna medijacija izrasta iz dviju politika i njihove napetosti. Politika demokratizacije kulture, koju je u Francuskoj od 1959. provodio André Malraux, težila je dostupnosti vrhunskih djela što širem krugu ljudi, u uvjerenju da je dovoljno ukloniti materijalne prepreke i omogućiti neposredan susret s umjetnošću. Istraživanja publika, među kojima i ono Bourdieua i Darbela o posjetiteljima europskih umjetničkih muzeja, pokazala su da taj susret pretpostavlja kulturne kompetencije koje nisu ravnomjerno raspodijeljene, pa otvaranje vrata samo po sebi ne mijenja sastav publike. Caune (2006) demokratizaciju kulture stoga opisuje kao medijaciju koja je ostala bez daha i predlaže da se kulturna medijacija shvati kao uspostavljanje odnosa i zajedničkoga smisla, a ne kao širenje postojećih sadržaja. Alternativna politika kulturne demokracije priznaje raznolikost kulturnih izričaja i pravo zajednica na vlastito stvaranje i tumačenje. Lamizet (1999) medijaciju teorijski određuje kao posredovanje između pojedinačnoga iskustva i zajedničkih simboličkih oblika, kojim pojedinac postaje dionikom kulture kao javnoga prostora.

Kulturna se medijacija provodi neposredno, posredovanjem osobe, i posredno, pomagalima. Neposredni su oblici vodstva i razgovori pred djelom, radionice, susreti s umjetnicima, uvodi i razgovori uz predstave i koncerte, programi sa školama, obiteljima, starijim osobama, osobama s invaliditetom i društveno isključenim skupinama te rad izvan ustanove, u četvrtima, bolnicama, domovima i zatvorima. Posredni su oblici izložbeni tekstovi i legende, audiovodiči, edukativne publikacije, igre i digitalni sadržaji. Chaumier i Mairesse (2013) medijaciju opisuju kao skup postupaka kojima se publika dovodi u aktivan odnos s djelom, razlikujući pritom prijenos znanja, poticanje doživljaja i razvoj kritičke prosudbe. U participativnim i suradničkim projektima publika sudjeluje i u oblikovanju sadržaja: Simon (2010) razlikuje doprinose posjetitelja, suradnju i zajedničko stvaranje, pri čemu ustanova zadržava odgovornost za provjeru i kontekstualizaciju.

Mörsch (2013) razlikuje četiri zadaće, odnosno diskurza, kulturne medijacije. Afirmativna prenosi znanje i vrijednosti ustanove stručnoj i zainteresiranoj publici; reproduktivna privlači nove publike i uvodi ih u kulturu koju ustanova predstavlja; dekonstruktivna zajedno s publikom propituje kanone, autoritet ustanove i mehanizme isključivanja; transformativna medijaciju shvaća kao sredstvo promjene same ustanove, koja se otvara zajednici i mijenja pod njezinim utjecajem. U praksi se ti pristupi prepleću, a izbor među njima iskaz je kulturne politike ustanove.

Od odnosa s javnošću i marketinga, koji upravljaju odnosima organizacije s dionicima i potiču dolazak, kulturna se medijacija razlikuje usmjerenošću na sam odnos pojedinca i djela te na kakvoću iskustva, a ne na vidljivost i posjećenost. Ta područja ipak surađuju: medijacija daje odnosima s javnošću znanje o publikama, njihovim pitanjima i preprekama, a odnosi s javnošću medijaciji vidljivost i potporu. Kulturnoj se medijaciji prigovara pokroviteljski odnos prema publici, kada polazi od pretpostavke o njezinu nedostatku koji treba nadoknaditi, te podređivanje umjetnosti društvenim i statističkim ciljevima, kada se vrijednost programa mjeri brojem uključenih skupina. Odgovor na te prigovore jest medijacija koja ne pojednostavnjuje djelo do gubitka njegove složenosti, nego otvara različite putove do njega.

U Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini poslovi kulturne medijacije provode se najčešće pod nazivima muzejske pedagogije, edukacijskih odjela i programa za publiku, a sam se pojam kulturne medijacije postupno širi s frankofonim utjecajima i europskim projektima. Medijatori su kustosi, pedagozi, umjetnici i vanjski suradnici, rjeđe posebno školovani stručnjaci, pa se profesionalizacija toga područja smatra jednim od uvjeta razvoja publike. Mörsch (2013) upozorava da kakvoća medijacije ovisi o položaju medijatora u ustanovi: kada je medijacija podređena promociji ili se shvaća kao pomoćna djelatnost, njezini se transformativni potencijali gube.

Kulturna se medijacija vrednuje ponajprije kvalitativno: kakvoćom iskustva i razgovora, promjenom odnosa sudionika prema umjetnosti i ustanovi, trajnošću uspostavljena odnosa i uključenošću skupina koje prije nisu sudjelovale. Njezina je dugoročna vrijednost u tome što kulturnu ustanovu pretvara iz mjesta izlaganja i izvođenja u mjesto susreta, razgovora i zajedničkoga tvorenja smisla.

Povezani pojmovi

Odnosi s javnošću u kulturi; Razvoj publike; Muzejska pedagogija; Interpretacija kulturne baštine; Demokratizacija kulture; Kulturna demokracija; Participativni muzej; Izložba kao komunikacijski medij; Odnosi sa zajednicom.