Autori: Zoran Tomić i Franjo Takač
Medijske mreže u odnosima s javnošću označuju sustave kojima organizacija iz zajedničkog izvora raspoređuje poruke na više mjesta prikazivanja, prilagođavajući sadržaj ljudima koji se ondje nalaze. Michael Nagy (2005) razlikuje dva značenja pojma. U širem smislu riječ je o mrežama kojima se prikupljaju i distribuiraju vijesti, komentari i zabavni sadržaji širokoj publici. U užem smislu riječ je o usmjerenom emitiranju (engl. narrowcasting) putem povezanih zaslona, primjerice u poslovnoj zgradi, prodavaonici ili sportskoj dvorani. Za odnose s javnošću osobito je važna mogućnost da organizacija odlučuje što će se na određenome mjestu prikazati upravo u trenutku kada ljudima ta informacija zatreba.
Kad voditelj odnosa s javnošću novinskoj redakciji pošalje obavijest o promjeni programa festivala, uredništvo prosuđuje hoće li je objaviti, kojim riječima i kada. Istodobno organizator može na vlastitoj mreži zaslona objaviti novi raspored i prikazati različite upute na ulazima u pojedine festivalske prostore. Prvi put do javnosti vodi preko urednički neovisnog posrednika. U drugom slučaju organizator preuzima i uredničku odgovornost za točnost, pravodobnost i vidljivost obavijesti. Dva se puta mogu dopunjavati jer izmjena satnice zanima i ljude koji tek odlučuju hoće li doći i posjetitelje koji se već nalaze pred pozornicom.
Usmjerenost poruke proizlazi iz poznavanja okolnosti u kojima će je ljudi primiti. Za odabir sadržaja često je dovoljno znati gdje je zaslon postavljen, u kojem smjeru ljudi prolaze i koliko se dugo zadržavaju. Takva mreža može istodobno služiti desecima tisuća gledatelja na stadionu ili nekolicini zaposlenika u izdvojenom pogonu. Pridjev »usmjereno« upućuje na izbor javnosti, mjesta i sadržaja. Broj gledatelja može biti velik. Uporaba više zaslona ima komunikacijskog smisla kada svaki od njih rješava pitanje koje se pojavljuje upravo na tome mjestu (Nagy, 2005).
Uređivanje mreže počinje od odluke o tome što treba biti zajedničko svim lokacijama, a što treba prilagoditi pojedinoj. Na sveučilištu se obavijest o početku upisa može prikazati u svim zgradama. Podatak o promjeni ispitne prostorije pripada ponajprije zaslonu pokraj prethodno najavljene dvorane i zaslonu na mjestu gdje studenti biraju smjer kretanja. Strelica koja je točna na sjevernom ulazu može ljude na južnom ulazu uputiti u pogrešnom smjeru. Urednik zato provjerava i sadržaj poruke i njegov odnos prema prostoru u kojem će se čitati.
Vrijeme prikazivanja također ima uredničko značenje. Osoba koja u hodu pogleda zaslon može pročitati naziv dvorane i uočiti strelicu. Osoba koja čeka na šalteru ima vremena pratiti objašnjenje postupka. Ako se promjena termina pojavljuje tek pri kraju dugoga niza najava, student može proći pokraj uključenog zaslona i propustiti upravo onu vijest zbog koje je ondje postavljen. Pri uređivanju je zato korisno odrediti koja obavijest mora biti trajno vidljiva, koliko dugo vrijedi i tko će je povući. Nakon isteka roka i činjenično točna obavijest može dovesti čitatelja u zabludu.
Način prikaza ovisi i o fizičkim svojstvima prostora. Fotografija i sitan natpis koji na uredničkom monitoru izgledaju jasno mogu s drugoga kraja dvorane biti neprepoznatljivi. Najava snimljena s govornikom gubi dio smisla ako se prikazuje u bučnom predvorju bez titlova. Prije objave urednik stoga može proći istim putem kojim prolazi posjetitelj te provjeriti s koje se udaljenosti razaznaje ključna informacija. Takva provjera otkriva i prepreke koje se u pripremi sadržaja lako previde, poput odsjaja stakla ili zaklona koji se pojavi kada se pred zaslonom stvori red.
U internom komuniciranju mreža može dosegnuti zaposlenike koji tijekom smjene rijetko otvaraju službenu elektroničku poštu. Na zaslonu uz evidenciju dolazaka mogu vidjeti kada počinje novi raspored rada, na koje se pogone odnosi i gdje je dostupan potpuni dokument. Vrijednost takve poruke ovisi i o tome mogu li zaposlenici dobiti odgovor na pitanje koje je pročitanom obaviješću tek otvoreno. U klasičnom sustavu koji opisuje Nagy (2005) prikaz je jednosmjeran. Navođenjem odgovorne osobe, mjesta sastanka ili drugog dostupnog kanala organizacija povezuje javno prikazanu obavijest s mogućnošću razgovora.
Na sportskom događaju ista mreža povezuje više komunikacijskih zadaća. Središnji semafor gledateljima prenosi rezultat, zaslon u predvorju najavljuje susret sa sportašima, a prikaz iznad izlaza upućuje na prijevoz nakon utakmice. Poruke sponzora dijele prostor s tim sadržajima pa njihovo trajanje utječe na dostupnost praktičnih informacija. Ako se vrijeme polaska posljednjeg autobusa promijeni neposredno prije završetka susreta, urednik može prekinuti redoviti slijed najava. Presudna je njegova mogućnost da potvrđenu informaciju istodobno objavi na mjestima na kojima gledatelji odlučuju prema kojem će izlazu krenuti.
Pouzdanost mreže ima tehničku i uredničku stranu. Na jednome ulazu uređaj može nastaviti prikazivati prethodnu verziju obavijesti i nakon što je u središnjem sustavu zabilježena izmjena. Djelatnik na toj lokaciji prvi može uočiti nesklad između prikaza i pitanja posjetitelja. Ako zna kome prijaviti pogrešku i kako do ispravka uputiti ljude, njegova je uloga sastavni dio komunikacijske mreže. Posebno je važno razlikovati vrijeme kada je urednik poslao obavijest od vremena kada su je pojedine lokacije doista počele prikazivati.
Istražujući zašto prolaznici zanemaruju neke javne zaslone, Müller i suradnici (2009) utvrdili su povezanost između očekivanja publike i pozornosti koju posvećuje prikazu. Ljudi koji na određenom zaslonu očekuju njima nezanimljiv sadržaj, primjerice oglase, mogu pokraj njega prolaziti bez pogleda. Za urednika to ima konkretnu posljedicu. Ako je zaslon mjesecima služio samo promociji, objava važne obavijesti na istome mjestu sama po sebi ne osigurava da će je redoviti prolaznici zamijetiti. U maloprodajnom okruženju Dennis i suradnici (2014) razmatraju i iskustvo koje prikazani sadržaj pobuđuje kod kupaca. Učinak zato treba prosuđivati prema svrsi poruke i okolnostima susreta s njom.
Michelis i Müller (2011) promatrali su kako prolaznici u Berlinu reagiraju na velike interaktivne zaslone. Razlikovali su prolazak, pogled i približavanje od izravne interakcije i naknadnih radnji. Ta razlika pomaže i pri vrednovanju obične informativne mreže. Zapis o broju prikazivanja pokazuje koliko se puta poruka pojavila. Kratak razgovor s posjetiteljima može pokazati jesu li je primijetili i kako su je protumačili. Za promjenu ispitne prostorije posebno je vrijedan podatak koliko je studenata ipak došlo pred pogrešnu dvoranu i na kojem su mjestu očekivali uputu. Odgovor može pokazati da je dovoljno premjestiti obavijest na prethodno raskrižje hodnika. Uspjeh mreže tada se očituje u tome što je student mogao pravodobno donijeti jednostavnu odluku.
Povezane natuknice
Komunikacijski kanal, ciljna javnost, interno komuniciranje, odnosi s medijima, sportski odnosi s javnošću, evaluacija odnosa s javnošću.
Izvori i literatura
Dennis, C., Brakus, J. J., Gupta, S., & Alamanos, E. (2014). The effect of digital signage on shoppers’ behavior: The role of the evoked experience. Journal of Business Research, 67(11).
Michelis, D., & Müller, J. (2011). The audience funnel: Observations of gesture based interaction with multiple large displays in a city center. International Journal of Human–Computer Interaction, 27(6).
Müller, J., Wilmsmann, D., Exeler, J., Buzeck, M., Schmidt, A., Jay, T., & Krüger, A. (2009). Display blindness: The effect of expectations on attention towards digital signage. U H. Tokuda, M. Beigl, A. Friday, A. J. B. Brush i Y. Tobe (ur.), Pervasive computing. Springer.
Nagy, M. (2005). Media networks. U R. L. Heath (ed.), Encyclopedia of public relations (sv. 2). SAGE Publications.
Preporučeno citiranje
Tomić, Z., & Takač, F. (2026). Medijske mreže. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija