Autori: Marijan Primorac i Zoran Tomić
Međukulturna komunikacija (interkulturalna komunikacija) proces je u kojemu sudionici različitih kulturnih iskustava oblikuju, razmjenjuju i tumače poruke. Kulturna razlika postaje komunikacijski važna kada utječe na to što sudionici podrazumijevaju, što smatraju primjerenim i kako razumiju postupke drugih. Zajednički jezik može olakšati sporazumijevanje, premda ista riječ, gesta ili šutnja sugovornicima može značiti nešto drugo. Tomić (2016, str. 215–217) polazi od situacije u kojoj poruka nastala u jednoj kulturi dobiva značenje u drugoj. U odnosima s javnošću taj pojam obuhvaća i obrnut proces. Način na koji javnosti protumače neku odluku može promijeniti razumijevanje problema unutar same organizacije te utjecati na njezino daljnje postupanje.
Kultura i značenje
Kultura obuhvaća naučene i društveno prenošene obrasce značenja, vrijednosti, simbole i običaje kojima se ljudi služe u svakodnevnom životu. Dijete, primjerice, uči komu se obraća imenom, kada je pristojno postaviti pitanje i smije li prekinuti starijega sugovornika. Ta pravila rijetko treba izgovoriti dok ih sudionici dijele. Postaju zamjetna u susretu s nekim tko je usvojio drukčija očekivanja. Čovjek istodobno pripada obitelji, struci, jezičnoj zajednici i drugim skupinama. Stoga se i osobe koje žive u istome gradu mogu naći u međukulturnoj komunikacijskoj situaciji, a kolege iz različitih država zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji mogu dijeliti vrlo slične stručne i komunikacijske navike.
Srodni pojmovi osvjetljavaju različite strane te pojave. Multikulturnost označava prisutnost više kultura u istom društvenom prostoru. Usporednim istraživanjem kultura mogu se, primjerice, usporediti načini na koje novinari u dvjema zemljama oslovljavaju javne dužnosnike. Međukulturni pristup usmjerava pozornost na sam susret, primjerice na razgovor u kojemu novinar i dužnosnik različito razumiju pravo na potpitanje. Međunarodna komunikacija određena je prelaskom državnih granica, dok međukulturnu komunikaciju određuje važnost kulturnih razlika za tumačenje poruke. Ta je razlika osobito važna za ustanove koje unutar iste države djeluju u višejezičnoj sredini. Njihove su javnosti domaće, a odnos s njima može zahtijevati znatnu međukulturnu kompetenciju.
Kontekst i tumačenje poruke
Edward T. Hall (1976) razlikuje komunikaciju visokoga i niskoga konteksta prema tome koliko je za razumijevanje poruke potrebno znati o odnosu sudionika i okolnostima susreta. U komunikaciji visokoga konteksta sugovornici se više oslanjaju na prethodno iskustvo, zajednička znanja, društveni položaj i neizrečene znakove. U komunikaciji niskoga konteksta veći dio obavijesti sadržan je u izričaju. Rečenica „O tome ćemo još razgovarati“ bliskim suradnicima može biti prepoznatljiv način odbijanja prijedloga. Novom partneru ona može zvučati kao najava drugoga sastanka. Oba su tumačenja jezično moguća. Razlika proizlazi iz onoga što sugovornici vjeruju da već znaju jedan o drugome.
Hallovu je razliku korisno promatrati kao kontinuum. Ista osoba može s kolegom s kojim godinama radi komunicirati kratkim aluzijama, a u zapisniku za nove članove povjerenstva svaku obvezu navesti izričito. Slično vrijedi za kulturne dimenzije kojima se uspoređuju društva. Hofstede i suradnici (2010) među ostalim razmatraju distancu moći, individualizam i kolektivizam te izbjegavanje neizvjesnosti. Distanca moći odnosi se na stupanj u kojemu se prihvaća i očekuje nejednaka raspodjela moći. Može pomoći objasniti zašto se pitanje postavljeno nadređenom negdje doživljava kao stručni doprinos, a drugdje kao osporavanje autoriteta. Iz prosječnog rezultata za zemlju ipak se ne može zaključiti kako će postupiti pojedinac. Na njegov izbor mogu neposrednije utjecati iskustvo, položaj u ustanovi ili ponašanje osobe koja vodi razgovor.
Jezik i neverbalna komunikacija
Poznavanje rječnika i gramatike samo je jedan dio jezične kompetencije. Za međukulturno sporazumijevanje važno je razumjeti i što govornik riječima čini. Pitanje „Možete li mi to poslati danas?“ po obliku ispituje mogućnost, a u radnom odnosu obično izražava zahtjev. Odgovor „Pokušat ću“ može značiti oprezno preuzimanje obveze ili način da se upozori na teško ostvariv rok. U javnom priopćenju takve razlike imaju posljedice. Izraz koji je u izvorniku označavao namjeru u prijevodu može zvučati kao čvrsto obećanje. Tomić i Primorac (n.d.) zato povezuju semantičku preciznost s poznavanjem načina na koji sugovornici izražavaju izravnost, uljudnost i osjećaje.
Obraćanje titulom, prelazak s „Vi“ na „ti“, uporaba imena i redoslijed pozdravljanja također govore o odnosu. Prijateljski ton kojim organizacija želi izraziti pristupačnost dio javnosti može doživjeti kao prisnost na koju nije pristao. I nazivi kojima se opisuju zajednice zaslužuju pozornost. Službeni naziv u administrativnom obrascu, naziv u povijesnom izvoru i onaj kojim se zajednica danas služi mogu se razlikovati. Pri pripremi javne objave urednik stoga mora znati tko govori, komu se obraća i u koju svrhu rabi pojedini naziv. Razgovor s pripadnicima zajednice može razjasniti značenje koje rječnik ili doslovan prijevod ne prenose.
Neverbalna komunikacija obuhvaća pogled, mimiku, geste, dodir, držanje tijela, prostornu udaljenost i obilježja glasa. Tomić i Jugo (2021, str. 407–414) odnos jezika i kulture razmatraju zajedno s načinima uporabe vremena i prostora. Izravan pogled može se protumačiti kao pozornost ili kao izazov, ovisno o trajanju pogleda, položaju sugovornika i povodu susreta. Slično je sa šutnjom. Predsjedatelj koji kratku stanku nakon pitanja „Ima li primjedbi?“ shvati kao jednoglasnu suglasnost može previdjeti da sudionici čekaju da ih pozove poimence. Tumačenju zato više pridonosi promatranje slijeda razgovora nego pripisivanje čvrstog značenja izdvojenoj gesti.
Vrijeme također nosi poruku o odnosu. Monokroni odnos prema vremenu daje prednost rasporedu i obavljanju poslova u slijedu. Polikroni dopušta prepletanje aktivnosti i češću prilagodbu rasporeda potrebama ljudi. Razlika postaje opipljiva kada voditelj prekine raspravu u dogovoreni sat. Jedni u tome prepoznaju poštovanje prema drugim obvezama prisutnih, a drugi znak da je raspored dobio prednost pred njihovim neriješenim pitanjem. U javnom savjetovanju dio se nesporazuma može izbjeći ako voditelj unaprijed objasni do kada traje rasprava, kako će zabilježiti otvorena pitanja i kada će se sudionici njima ponovno baviti (Tomić, 2016).
Identitet i međukulturna kompetencija
Etnocentrizam je sklonost procjenjivanju tuđih postupaka prema pravilima vlastite kulture, koja se pritom uzimaju kao sama po sebi razumljiva. Stereotip složena iskustva pripadnika skupine svodi na nekoliko navodnih zajedničkih osobina. U praksi su osobito postojani kada se početno očekivanje naknadno upotrebljava kao objašnjenje svakoga ponašanja. Ako djelatnik šutnju sudionika pripiše njihovoj „kulturi šutnje“, možda neće zapaziti da je poziv na raspravu stigao prekasno ili da prijevod pitanja još traje. Razlikovanje opažanja od tumačenja prvi je korak prema preciznijem zaključku. Tvrdnju da nitko nije postavio pitanje moguće je provjeriti. Razlog zbog kojega su ljudi šutjeli tek treba istražiti.
Međukulturna kompetencija sposobnost je primjerena i učinkovita komuniciranja u susretima u kojima kulturne razlike imaju značenje. Deardorff (2006) povezuje njezin razvoj s poštovanjem i otvorenošću, sviješću o vlastitim kulturnim polazištima te vještinama slušanja, opažanja i tumačenja. Primjerenost se procjenjuje s obzirom na odnos i očekivanja sudionika, a učinkovitost prema tome jesu li ostvarili svrhu komunikacije. Voditelj može brzo dobiti sve tražene odgovore i pritom načinom ispitivanja narušiti povjerenje sugovornika. Kompetencija se očituje i u sposobnosti da prepozna takvu posljedicu, zatraži povratnu informaciju i promijeni vlastiti način razgovora.
S teškoćama razumijevanja povezana su dva različita iskustva. Neizvjesnost se odnosi na teškoću predviđanja tuđe reakcije, a tjeskoba na nelagodu koja može pratiti susret. Tomić (2016, str. 217) u tome kontekstu razmatra teoriju upravljanja tjeskobom i neizvjesnošću. Stručnjak koji ne poznaje lokalne običaje može iz nelagode izbjeći upravo ono pitanje koje bi mu pomoglo razumjeti sugovornike. Korisno je tada pitati o konkretnoj situaciji, primjerice kako se u toj ustanovi obično iznose primjedbe na nacrt odluke. Takvo pitanje ostavlja prostor različitim odgovorima i sugovornika oslobađa očekivanja da govori u ime cijele kulture.
Međukulturna komunikacija u odnosima s javnošću
U međunarodnim odnosima s javnošću kulturno okruženje djeluje zajedno s političkim sustavom, gospodarskim okolnostima, medijima i stupnjem organiziranosti građana (Sriramesh & Verčič, 2009). Povjerenje lokalne javnosti u glasnogovornika može ovisiti o jeziku kojim joj se obraća, ali i o tome je li ustanova održala prethodna obećanja. Kad se opravdani prigovor na odluku protumači kao kulturni nesporazum, organizacija može uložiti znatan napor u preoblikovanje poruke i pritom ostaviti uzrok prijepora neriješenim. Analiza javnosti zato obuhvaća povijest odnosa, raspodjelu koristi i troškova te pitanje tko ima pristup mjestima na kojima se odlučuje.
Pri planiranju komunikacije to znači utvrditi tko je pogođen odlukom, kojim se jezikom služi u određenoj situaciji i preko kojih izvora obično dobiva obavijesti. Jezik kojim se netko služi u razgovoru može se razlikovati od jezika na kojemu najlakše čita složenu uputu. Osoba koja prati službenu mrežnu stranicu može za tumačenje objave ipak pitati predstavnika mjesne udruge. Razgovori s različitim članovima zajednice pomažu otkriti takve navike. Mišljenje najdostupnijega sugovornika vrijedno je kao pojedinačno iskustvo, ali njegova vidljivost još ne govori koliko je to iskustvo rašireno među ostalim članovima javnosti.
Primjer je sveučilište koje poziva domaće i strane studente na „konzultacije“. Domaćim studentima naziv može označavati redoviti termin za razgovor s nastavnikom. Student koji prvi put susreće taj oblik rada može ga razumjeti kao poziv na razgovor zbog teškoća u učenju ili kao uslugu za koju se plaća naknada. Prijevod samoga naziva tada malo pomaže. Kratko objašnjenje da je riječ o vremenu kada svi studenti mogu doći s pitanjem o nastavi ili radu, uz podatak treba li se najaviti, prenosi i društveno značenje prakse. Zamoli li ustanova nove studente da vlastitim riječima objasne svrhu konzultacija, saznat će gdje je opis još uvijek dvosmislen.
U odnosima s medijima poznavanje lokalnih uredničkih praksi utječe na izbor sugovornika, pripremu intervjua i način odgovaranja na pitanja. U jednoj redakciji novinar očekuje izravan pristup osobi odgovornoj za odluku, dok je drugoj uobičajen pisani odgovor stručne službe. Organizacija koja oba zahtjeva riješi istom prevedenom izjavom može ostaviti dojam zatvorenosti. U kriznoj komunikaciji posljedice su ozbiljnije jer javnosti istodobno procjenjuju vjerodostojnost izvora i odlučuju kako postupiti. Ako se važna obavijest u drugoj jezičnoj verziji objavi sa zakašnjenjem, redoslijed objave može dijelu javnosti poručiti da ima sporedan položaj. Usklađivanje vremena, sadržaja i dostupnosti obavijesti tako postaje dio odnosa organizacije prema zajednici.
U vizualnom komuniciranju sličan postupak provjere obuhvaća fotografije, simbole i raspored osoba na slici. Fotografija svečanog potpisivanja može za organizatora biti zapis o početku suradnje, dok će zajednica koju sporazum neposredno pogađa najprije zapaziti da među prikazanim osobama nema njezinih predstavnika. Pitanje predstavlja li slika događaj vjerno razlikuje se od pitanja koga je organizator uopće uključio u događaj. Tomić i Primorac (n.d.) upozoravaju i na kulturna značenja boja te statusnih obilježja. Pri izboru simbola važni su povod, publika i druga obilježja prikaza, jer se ista boja drukčije čita na sportskom dresu, službenoj zastavi ili obavijesti o žalovanju.
Digitalni kanali dodatno mijenjaju okolnosti tumačenja. Snimka obraćanja s lokalnoga skupa može doći do ljudi koji ne poznaju povod susreta ni odnos govornika s nazočnima. Dosjetka koju prisutni razumiju kao znak bliskosti u izdvojenom isječku može zvučati omalovažavajuće. Višejezični titlovi olakšavaju pristup izgovorenim riječima, dok podatak o tome tko govori, komu i kojim povodom omogućuje razumijevanje situacije. Pri odgovoru na reakcije važno je ustanoviti jesu li one posljedica izostavljenoga konteksta ili izraz neslaganja sa sadržajem. U drugom slučaju dodatno objašnjenje može razjasniti stajališta, dok samo neslaganje ostaje legitimno.
Etička odgovornost i vrednovanje
Etička pitanja javljaju se već pri odluci o tome koga organizacija priznaje kao sugovornika. Pozove li na savjetovanje samo osobe koje tečno govore njezinim službenim jezikom, najlakše će čuti one koji joj se već mogu prilagoditi. Mogućnost sudjelovanja na drugom jeziku, vrijeme za prijevod te objava odgovora na postavljena pitanja mogu bitno promijeniti čiji će se stavovi čuti. Jednako je važno navesti o čemu javnost još može raspravljati, a što je već odlučeno. Prijevod poziva na „zajedničko odlučivanje“ neće nadoknaditi razliku između onoga što je ustanova najavila i utjecaja koji je sudionicima stvarno omogućila.
Slična se odgovornost javlja pri javnom predstavljanju tuđeg iskustva. Suglasnost sudionika da govori na otvorenom sastanku ne mora značiti da očekuje objavu svoje fotografije uz izdvojenu izjavu u međunarodnoj kampanji. Organizacija može unaprijed objasniti gdje će se materijal prikazivati, na koje će se jezike prevoditi i u kojem će kontekstu izjava biti dostupna. Time sudioniku omogućuje da sam odluči kako želi biti predstavljen. Ujedno smanjuje mogućnost da osobno svjedočenje jednoga govornika naknadno prikaže kao stajalište cijele zajednice.
Vrednovanje zato povezuje razumijevanje poruke s iskustvom sudionika i posljedicama za njihov odnos. Podatak o broju prevedenih objava pokazuje koliko je materijala pripremljeno. Razgovor s korisnicima može pokazati i jesu li znali kome se obratiti, jesu li dobili razumljiv odgovor te jesu li imali priliku ispraviti pogrešno tumačenje svojega stava. Usporedba tih iskustava s naknadnim odlukama organizacije otkriva u kojoj je mjeri slušanje utjecalo na njezinu praksu. Za odnose s javnošću osobito je važan upravo trenutak kada organizacija u tuđem tumačenju prepozna nešto što je sama previdjela i to uvaži u sljedećem razgovoru ili odluci.
Povezane natuknice
Kulturna inteligencija, međunarodni odnosi s javnošću, međuljudska komunikacija, neverbalna komunikacija, stereotip.
Izvori i literatura
Deardorff, D. K. (2006). Identification and assessment of intercultural competence as a student outcome of internationalization. Journal of Studies in International Education, 10(3).
Hall, E. T. (1976). Beyond culture. Anchor Press/Doubleday.
Hofstede, G., Hofstede, G. J., & Minkov, M. (2010). Cultures and organizations: Software of the mind (3rd ed.). McGraw-Hill.
Sriramesh, K., & Verčič, D. (Eds.). (2009). The global public relations handbook: Theory, research, and practice (Expanded and revised ed.). Routledge.
Tomić, Z. (2016). Odnosi s javnošću: Teorija i praksa (2. dopunjeno i izmijenjeno izd.). Synopsis.
Tomić, Z., & Jugo, D. (2021). Temelji međuljudske komunikacije. Sveučilište u Mostaru; Synopsis; Edward Bernays University College.
Tomić, Z., & Primorac, M. (n.d.). Intercultural communication in public relations [Rukopis]
Preporučeno citiranje
Primorac, M., & Tomić, Z. (2026). Međukulturna komunikacija. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija