Preskoči na sadržaj

MEĐUNARODNI ODNOSI I ODNOSI S JAVNOŠĆU

International Relations and Public Relations

Autor: Zoran Tomić, Marijan Primorac & Iko SkokoUpravljanje odnosima s javnošću

Autori: Zoran Tomić, Marijan Primorac i Iko Skoko

Međunarodni odnosi i odnosi s javnošću susreću se ondje gdje postupci države, međunarodne organizacije ili drugog aktera postaju predmetom tumačenja i djelovanja javnosti izvan nacionalnih granica. Međunarodni odnosi obuhvaćaju političke, sigurnosne, gospodarske i društvene odnose među državama i drugim akterima svjetske politike. Odnosi s javnošću pridonose razumijevanju tih procesa proučavanjem veza koje akteri uspostavljaju s ljudima na koje njihove odluke utječu. Dvije vlade mogu postići sporazum o zajedničkom korištenju rijeke, dok stanovnici pograničnih područja osporavaju način na koji je sporazum pripremljen. Diplomatskim dogovorom tada je riješeno pitanje međudržavne suglasnosti, a otvoreno je pitanje javnog povjerenja u njegovu provedbu.

Razlika između dvaju područja vidi se i u značenju riječi odnosi. U međunarodnim odnosima može označavati savezništvo, suparništvo, trgovinsku ovisnost ili članstvo u međunarodnoj organizaciji. U odnosima s javnošću pozornost se usmjerava na to kako se pojedina organizacija odnosi prema određenoj javnosti, što od nje doznaje i kakve posljedice taj odnos ima za obje strane. Međunarodni odnosi s javnošću stoga obuhvaćaju i rad poduzeća, sveučilišta, zaklada i udruga u više država. Njihovo djelovanje ulazi u područje svjetske politike kada, primjerice, utječe na međudržavne pregovore, međunarodne norme ili legitimnost neke institucije (Tomić, 2016, 2026).

Pojam međunarodne javnosti često služi kao kratica za vrlo različite sudionike. Inozemna vlada može biti pregovarački partner, iseljenička udruga posrednik između dvaju društava, a stanovnici grada pogođenog međunarodnim projektom javnost koja se organizira oko njegovih posljedica. Čitatelji stranih novina čine publiku određene objave. Tek se dio njih može okupiti oko pitanja koje smatra zajedničkim i pokušati utjecati na odluku. Za analizu je zato važnije odrediti tko ima interes, znanje i mogućnost sudjelovanja nego pozvati se na neodređen stav svjetske javnosti.

Moć, identitet i značenje u svjetskoj politici

Različite teorije međunarodnih odnosa objašnjavaju zašto istoj poruci pripisujemo različitu političku težinu. Realistički pristupi usmjeravaju pozornost na raspodjelu moći i vjerodostojnost obećanja. Institucionalni pristupi ispituju kako pravila, ponovljeni susreti i razmjena informacija olakšavaju suradnju. Konstruktivistički pristup otvara pitanje kako države u međusobnom djelovanju oblikuju identitete i očekivanja. Wendt (1992) pokazuje zašto odnos prema drugoj državi ovisi i o tome prepoznaje li se u njoj prijatelj ili protivnik. Jednaku najavu vojne vježbe susjedne javnosti stoga mogu razumjeti kao potvrdu zaštite ili kao prijetnju. Prethodno iskustvo odnosa ulazi u tumačenje svake nove poruke.

Nye (2008) pojam meke moći povezuje sa sposobnošću postizanja poželjnih ishoda putem privlačnosti. Izvori te privlačnosti mogu biti kultura, političke vrijednosti i vanjska politika koju drugi doživljavaju legitimnom. Privlačnost nastaje u prosudbi druge strane. Zemlja čiji su jezik, film ili sport popularni može istodobno nailaziti na odlučno protivljenje svojoj vanjskoj politici. Uspjeh kulturnog događaja zato nije dovoljan pokazatelj političkog utjecaja. Istraživačko je pitanje koja je značajka zemlje privlačna, kojoj javnosti i pod kojim se uvjetima ta naklonost može odraziti na spremnost za suradnju.

Moć se očituje i u mogućnosti da pojedini akter odredi o čemu će se razgovarati. Kada dvije zemlje pregovaraju o radu sezonskih radnika, jedna strana može naglašavati potrebu poslodavaca za radnom snagom, a druga pitanje zaštite obitelji čiji članovi privremeno odlaze u inozemstvo. Od izbora okvira ovisi hoće li novinari sugovornike ponajprije tražiti među gospodarstvenicima ili među radnicima i njihovim obiteljima. Oba su pogleda relevantna, ali svaki ističe različite posljedice sporazuma. Zadaća odnosa s javnošću uključuje prepoznavanje onih iskustava koja u službenom predstavljanju sporazuma lako ostaju izvan rasprave.

U tom je kontekstu korisno razlikovati imidž i reputaciju zemlje. Imidž označava predodžbu koju određena javnost u danom trenutku ima o zemlji. Reputacija uključuje prosudbe koje se oblikuju tijekom vremena na temelju postupaka, iskustava i svjedočanstava drugih. Država tako može imati povoljan turistički imidž i dvojbenu reputaciju partnera u međunarodnim pregovorima. Obje prosudbe mogu biti dosljedne iskustvima javnosti koje ih iznose. Brendiranje zemlje obuhvaća napore da se njezina prepoznatljiva obilježja povežu u razumljivu cjelinu. Doseg takva pristupa ograničen je kada se javno istaknute vrijednosti razilaze s iskustvom posjetitelja, ulagača ili vlastitih građana (Nye, 2008; Tomić, 2016).

Diplomacija i djelovanje prema stranim javnostima

U bilateralnoj diplomaciji ovlašteni predstavnici dviju država pregovaraju, prenose stajališta i održavaju službene odnose. U multilateralnoj diplomaciji više se država usuglašava o zajedničkim pitanjima, često u okviru međunarodne organizacije. Javna diplomacija usmjerena je prema ljudima i ustanovama drugih društava radi ostvarivanja vanjskopolitičkih ciljeva i razvoja međusobnog razumijevanja. Isti veleposlanik može ujutro voditi povjerljiv razgovor u ministarstvu, a poslijepodne odgovarati na pitanja studenata. U prvom slučaju sugovornik ima ovlast obvezati državu. U drugome važnost razgovora proizlazi iz mogućnosti da sudionici propituju službeno stajalište i da diplomat njihove primjedbe prenese vlastitoj vladi.

Signitzer i Coombs (1992) prepoznali su srodnost javne diplomacije i odnosa s javnošću u njihovim ciljevima i načinima rada. Za precizno razgraničenje treba utvrditi tko govori, u čije ime, s kakvim mandatom i kome odgovara. Kada sveučilište samostalno njeguje odnose s inozemnim studentima, riječ je o međunarodnim odnosima s javnošću. Kada zajedno s diplomatskim predstavništvom provodi program razmjene kojemu je cilj povezivanje dvaju društava, ista djelatnost ima i javnodiplomatsku ulogu. Zadržava se pritom akademska samostalnost sudionika. Yun (2006) približio je ta područja empirijskim istraživanjem prakse i upravljanja javnom diplomacijom u 113 veleposlanstava u Washingtonu.

Cull (2008) razlikuje slušanje, zagovaranje, kulturnu diplomaciju, razmjenu i međunarodno emitiranje. Razlike se vide već u trajanju i smjeru komunikacije. Zagovaranjem država javno obrazlaže zašto podupire određeni međunarodni sporazum. Slušanjem nastoji razumjeti zbog čega mu se neki sugovornici protive. Razmjena omogućuje sudionicima dulji boravak u drugom društvu i stvaranje vlastite prosudbe. Fulbrightov program akademske razmjene, osnovan 1946., primjer je pokušaja da se uzajamno razumijevanje razvija učenjem, nastavom i istraživanjem u drugoj zemlji (Fulbright Program, n.d.). Sudionici takva programa mogu kritički govoriti o društvu domaćinu i istodobno ostati njegovi trajni akademski partneri.

Povijesno se mijenjao i položaj primatelja. Međunarodne radijske službe omogućile su redovito obraćanje ljudima koji žive pod drugim političkim sustavima, na jezicima kojima se svakodnevno služe. Programi kulturne i obrazovne razmjene otvorili su prostor za osobno iskustvo. Digitalna diplomacija danas omogućuje neposredno obraćanje veleposlanstva stanovnicima zemlje primateljice, ali i njihov javni odgovor, ispravak ili osporavanje. Ti se oblici nadopunjuju. Radijski razgovor može pokrenuti mrežnu raspravu, dok nesporazum koji je u njoj nastao ponekad razriješi tek osobni susret (Cull, 2008; Tomić, 2016).

Akteri i prekogranično javno zagovaranje

Međunarodna organizacija komunicira u vlastito ime, dok njezin mandat proizlazi iz odluka država članica. U radu se susreće s očekivanjima vlada koje je financiraju, stručnih tijela koja određuju standarde i zajednica na koje provedba tih standarda utječe. Svakoj od njih isti podatak može značiti nešto drugo. Iznos međunarodne pomoći za donatora je pokazatelj preuzete obveze, a za obitelj koja čeka obnovu kuće relevantna su pitanja roka i uvjeta dodjele. Kvaliteta odnosa očituje se i u tome dobiva li ta obitelj razumljiv odgovor i može li upozoriti na pogrešku u postupku.

Nevladine organizacije mogu međunarodno pitanje otvoriti i kada ono nije prioritet nijedne vlade. Keck i Sikkink (1998) opisale su obrazac bumeranga u transnacionalnom zagovaranju. Kada su domaći kanali utjecaja zatvoreni, lokalne skupine obraćaju se međunarodnim saveznicima koji potom izvana nastoje utjecati na vlasti u njihovoj zemlji. Time postaje razumljivo zašto mala udruga može biti važan akter međunarodnih odnosa. Njezin doprinos može biti vjerodostojno svjedočanstvo kojemu međunarodna mreža daje pristup mjestima odlučivanja. Etička odgovornost nastaje već pri izboru osobe koja smije javno zastupati iskustvo pogođenih ljudi.

U zagovaranju je važno razlikovati pristup međunarodnoj instituciji od ovlasti za donošenje odluke. Udruga može istražiti problem, okupiti svjedočanstva i pridobiti zastupnika koji će na sjednici otvoriti raspravu. Hoće li prijedlog postati dio sporazuma, ovisi i o pravilima pregovaranja te odnosima među državama. U rekonstrukciji takva procesa istraživač prati put argumenta od prvog javnog istupa do nacrta dokumenta. Osobitu dokaznu vrijednost imaju izmjene teksta i obrazloženja pregovarača koja pokazuju gdje je i zbog čega prihvaćen određeni prijedlog. Sama podudarnost slogana kampanje i kasnije političke izjave ostavlja otvorenim pitanje utjecaja (Keck & Sikkink, 1998).

Prekograničnu vezu održavaju i dijaspore. Njihove udruge organiziraju kulturne programe, prenose znanje i otvaraju pitanja zemlje podrijetla u javnom prostoru zemlje življenja. Pripadnici dijaspore razlikuju se prema iskustvu migracije, jeziku, generaciji i političkim stajalištima. Izjava najvidljivije udruge zato ne predstavlja nužno stav cijeloga iseljeništva. Sličan oprez potreban je u korporativnim odnosima s javnošću. Međunarodno poduzeće koje otvara pogon može imati podršku središnje vlasti i istodobno neriješen odnos s lokalnim stanovništvom. Tomić (2026) upravo poznavanje drugih kultura, medijskih sustava i komunikacijskih praksi povezuje sa sposobnošću organizacije da djeluje međunarodno.

Međukulturna prilagodba započinje prije prijevoda priopćenja. U razgovoru o istome projektu strana uprava može riječ razvoj vezati uz broj novih radnih mjesta, a lokalna zajednica uz mogućnost da mladi ostanu živjeti u mjestu. Istraživanje pritom daje bolje rezultate kada sugovornici mogu sami imenovati pitanje koje drže važnim. Takav razgovor otkriva i teme koje unaprijed sastavljen upitnik može previdjeti. Stručnjak za odnose s javnošću tada ima savjetodavnu zadaću upozoriti donositelje odluka na posljedice koje nisu predvidjeli. O njihovoj spremnosti da razmotre promjenu projekta ovisi što slušanje može značiti za budući odnos (Tomić, 2016, 2026).

Mostar kao primjer međunarodne kulturne suradnje

Obnova Staroga mosta u Mostaru pokazuje kako konkretan pothvat stječe značenje u međunarodnim odnosima. Projekt obnove mosta i okolnog prostora pokrenuli su 1998. UNESCO, Svjetska banka i Grad Mostar. U njemu su sudjelovali stručnjaci i donatori iz više zemalja. Svjetska banka preuzela je poslove financijske organizacije, Grad je raspolagao sredstvima, a UNESCO je ponajprije koordinirao znanstveni i tehnički rad. Obnova je dovršena 2004., a područje Staroga mosta u staroj gradskoj jezgri Mostara upisano je 2005. na Popis svjetske baštine (UNESCO World Heritage Centre, n.d.).

Za komunikacijsku analizu važan je i detalj koji se rijetko vidi na fotografiji obnovljenoga mosta. Kamen za obnovu dolazio je iz istoga lokalnog kamenoloma iz kojeg je potjecao materijal za izvornu gradnju (UNESCO World Heritage Centre, n.d.). Taj podatak međunarodnoj publici približava stručni smisao obnove, lokalnoj zajednici govori o kontinuitetu graditeljskog znanja, a donatorima omogućuje da objasne što je zajedničkim ulaganjem sačuvano. Događaj tako ima više opravdanih javnih tumačenja. Međunarodno priznanje i svjetska vidljivost mogu se dokumentirati datumom upisa i analizom izvještavanja. Zaključak o tome kako stanovnici doživljavaju most kao simbol pomirenja tražio bi istraživanje u samoj zajednici.

Vjerodostojnost i vrednovanje odnosa

U međunarodnoj krizi domaća i inozemna javnost često istodobno čuju istu izjavu, ali je prosuđuju prema različitim iskustvima. Riječi kojima vlada kod kuće želi izraziti odlučnost u susjednoj zemlji mogu izazvati zabrinutost. Diplomatsko predstavništvo tada može objasniti kontekst izjave, provjeriti kako su je prenijeli lokalni mediji i upozoriti vlastito ministarstvo na moguće posljedice. Vjerodostojnosti pridonose dostupnost provjerljivih podataka, jasno označeno autorstvo i spremnost na javni ispravak. Granica prema propagandi posebno je važna kada se službeno financirana poruka prikazuje kao spontano mišljenje građana. Prikrivanjem naručitelja javnosti se uskraćuje podatak potreban za prosudbu izvora (Tomić, 2016).

Odgovornost za javnu riječ osobito dolazi do izražaja u višejezičnom okruženju. Primjerice, prijevod izraza načelna suglasnost kao konačno odobrenje mijenja vijest o tijeku pregovora u vijest o zaključenom sporazumu. Ispravak ima smisla objaviti na jeziku i u mediju u kojem se pojavila pogrešna tvrdnja, uz dostupnu izvornu izjavu. Razgovor s uredništvom potom može pokazati je li do nesporazuma došlo u prijevodu, u naslovu ili u različitom razumijevanju ovlasti govornika. Takav uvid vrijedi i za sljedeći susret jer pomaže objema stranama unaprijed razjasniti izraze o kojima ovisi razumijevanje odluke.

Vrednovanje međunarodnih odnosa s javnošću polazi od konkretnog cilja i određene javnosti. Nakon što veleposlanstvo obrazloži promjene u programu stipendiranja, broj objava pokazuje koliko se o programu izvještavalo. Jesu li studenti razumjeli nove uvjete može se ispitati razgovorom ili kratkim istraživanjem, a iz prijava se može utvrditi jesu li do programa došle skupine koje ranije nisu sudjelovale. Za procjenu trajnosti akademskih odnosa primjereniji su kasniji zajednički projekti, uzvratni posjeti i suradnja koju sudionici nastavljaju vlastitom inicijativom. Svaki od tih pokazatelja odgovara na drugo pitanje.

Najteže je procijeniti doprinos komunikacije promjeni vanjskopolitičkog odnosa. Rast povjerenja između dviju javnosti može pratiti obrazovnu razmjenu, ali i promjenu vlade, otvaranje granice ili oporavak trgovine. Usporedba nalaza prije i nakon programa dobiva veću vrijednost kada se poveže s iskustvima sudionika i podacima o tim okolnostima. Posebno je važno zabilježiti čije je mišljenje doprlo do donositelja odluke, što su oni na temelju njega promijenili i jesu li o tome obavijestili sugovornike. Upravo se u takvim tragovima uzajamnog djelovanja može prepoznati doprinos odnosa s javnošću međunarodnoj suradnji.

Povezane natuknice

Međunarodni odnosi s javnošću, javna diplomacija, kulturna diplomacija, meka moć, imidž države, međukulturna komunikacija, javno zagovaranje.

Izvori i literatura

Cull, N. J. (2008). Public diplomacy: Taxonomies and histories. The Annals of the American Academy of Political and Social Science, 616(1).

Fulbright Program. (n.d.). Fulbright’s mission and management. https://fulbrightprogram.org/about/

Keck, M. E., & Sikkink, K. (1998). Activists beyond borders: Advocacy networks in international politics. Cornell University Press.

Nye, J. S., Jr. (2008). Public diplomacy and soft power. The Annals of the American Academy of Political and Social Science, 616(1).

Signitzer, B. H., & Coombs, T. (1992). Public relations and public diplomacy: Conceptual convergences. Public Relations Review, 18(2).

Tomić, Z. (2016). Odnosi s javnošću – teorija i praksa (2. dopunjeno i izmijenjeno izd.). Synopsis.

Tomić, Z. (2026). Odnosi s javnošću – načela i modeli. Sveučilište u Mostaru, Sveučilište Sjever i Synopsis.

UNESCO World Heritage Centre. (n.d.). Creating reconciliation: Mostar Bridge. https://whc.unesco.org/en/activities/1299

Wendt, A. (1992). Anarchy is what states make of it: The social construction of power politics. International Organization, 46(2).

Yun, S.-H. (2006). Toward public relations theory-based study of public diplomacy: Testing the applicability of the excellence study. Journal of Public Relations Research, 18(4).

Preporučeno citiranje

Tomić, Z., Primorac, M., & Skoko, I. (2026). Međunarodni odnosi i odnosi s javnošću. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija