Autori: Đorđe Obradović, Marijan Primorac & Zoran Tomić
Model tiskovne agenture i publiciteta prvi je od četiriju modela odnosa s javnošću koje su James E. Grunig i Todd Hunt opisali u knjizi Managing public relations (1984). Obuhvaća jednosmjerno komuniciranje kojim osoba ili organizacija nastoji privući pozornost javnosti posredovanjem medija. Tiskovni agent pronalazi, oblikuje ili stvara povod dovoljno zanimljiv da ga uredništvo uvrsti u svoj program ili izdanje. Naziv modela povezuje djelatnost agenta, koji radi u interesu klijenta, i publicitet, odnosno javnu izloženost koju klijent može steći objavom. U hrvatskoj literaturi susreće se i naziv model tiskovne agencije i publiciteta (Tomić, 2016). Izraz agentura ovdje označuje zastupanje klijenta pred tiskom, dok novinska agencija prikuplja i isporučuje vijesti svojim korisnicima.
Povijesni razvoj
Povijesno uporište modela nalazi se u američkom novinstvu i industriji zabave 19. stoljeća. Promotor putujuće predstave morao je pobuditi zanimanje u gradu u kojem izvođači još nisu nastupili. Novinski napis prije njihova dolaska mogao je predstaviti izvođača, potaknuti prepričavanje i stvoriti očekivanje koje će se na dan predstave pretvoriti u kupnju ulaznice. Uredništvo je zauzvrat dobivalo priču koja je mogla zanimati njegove čitatelje. U tome se susretu dvaju interesa oblikovalo umijeće tiskovnog agenta. Trebalo je prepoznati što bi moglo postati vijest i ponuditi to dovoljno rano da objava stigne do publike (Grunig & Hunt, 1984; Wilcox & Cameron, 2009).
Najpoznatiji je predstavnik takve prakse američki promotor Phineas Taylor Barnum. Njegova kampanja za američku turneju švedske sopranistice Jenny Lind pokazuje kako se publicitet mogao razvijati mnogo prije događaja koji je trebalo promovirati. Prije prvoga njujorškog koncerta u rujnu 1850. čitatelji su već mogli upoznati pjevačicu preko napisa o njezinu glasu, karakteru i dobrotvornom radu. Natječaj za tekst pjesme kojom će pozdraviti američku publiku dao je novinama dodatnu temu, a čitateljima priliku da sudjeluju u iščekivanju njezina dolaska. Samples (2016) pokazuje kako je takva priprema oblikovala i okvir u kojemu je poslije primljen njezin nastup. Javnost je prije prvoga tona već imala predodžbu o osobi koju će slušati.
Tomić (2016) upozorava i na širenje prakse izvan zabave. Za medijski su se prostor zanimali zagovornici društvenih ciljeva i sudionici političkih kampanja. Ta primjena razjašnjava zašto se model određuje prema načinu komuniciranja, neovisno o tome ima li zastupana stvar komercijalnu svrhu. Udruga može javnom akcijom učiniti dotad zanemarenu teškoću vrijednom vijesti. Primjerice, ako volonteri predaju gradonačelniku zemljovid nepristupačnih gradskih prijelaza, predaja je unaprijed osmišljen medijski povod. Za procjenu daljnjeg odnosa s javnošću važno je i jesu li osobe koje se tim prijelazima svakodnevno koriste sudjelovale u utvrđivanju problema te imaju li priliku predložiti rješenje.
Smjer komunikacije i položaj javnosti
Grunig i Hunt (1984, str. 22) svrhu klasičnog modela označuju propagandnom. Izvor bira što želi istaknuti i nastoji proizvesti učinak u korist zastupanog interesa. U povijesnom opisu modela potpunost istine mogla se podrediti privlačnosti priče. Istraživanje javnosti imalo je skromnu ulogu, a agent je uspjeh lako mogao procijeniti pogledom na popunjenost dvorane. Tomić (2016) taj odnos prikazuje položajem subjekta i objekta komunikacije. Agent djeluje kao subjekt koji određuje povod i poželjni odgovor, a javnosti pripada položaj primatelja na kojega se pokušava utjecati.
Jednosmjernost opisuje mjesto javnosti u odlučivanju o komunikaciji. Publika može glasno reagirati, odbiti poziv, ismijati najavu ili predstavi dati drukčije značenje. Agent pritom može pozorno pratiti svaku od tih reakcija, a ipak zadržati isti način rada. Ako mu red pred blagajnom služi samo kao potvrda da je najava izazvala zanimanje, javnost i dalje ima ulogu primatelja. U dvosmjernome asimetričnom modelu organizacija sustavno istražuje stavove javnosti kako bi uspješnije uvjeravala. U dvosmjernome simetričnom modelu razgovor otvara mogućnost da sudionici, uključujući samu organizaciju, promijene svoje postupanje (Grunig & Hunt, 1984).
Od povoda do medijske objave
Cutlip, Center i Broom (2006) objašnjavaju publicitet polazeći od uredničke odluke. Informacija dolazi iz izvora izvan medija, a urednik ili novinar koristi je kada procijeni da ima vrijednost vijesti. Tiskovni agent stoga može osmisliti događaj, osigurati pristup sudionicima, pripremiti fotografiju i ponuditi razgovor. Redakcija odlučuje hoće li izvijestiti, koga će još pitati za mišljenje i što će istaknuti u naslovu. U tome je razlika prema oglašavanju, u kojem oglašivač kupuje prostor ili vrijeme za dogovorenu poruku. Organiziranje događaja može biti skupo i kada medij ništa ne naplaćuje za uredničku objavu.
Publicitet je širi pojam od tiskovne agenture. Organizacija ga može dobiti zbog nečega na što sama uopće nije htjela privući pozornost. Isto tako može ponuditi uredništvu provjerenu vijest u sklopu programa kojemu je cilj informirati javnost. Grunig i Hunt (1984) razlikuju model javnog informiranja od tiskovne agenture iako oba imaju pretežno jednosmjeran tijek. Priopćenje o zatvaranju kazališta zbog obnove ponajprije obavještava pretplatnike gdje i kada vrijede njihove ulaznice. Najava otvaranja obnovljenoga kazališta, uz predstavljanje gosta iznenađenja i posebno organiziran susret s novinarima, može imati izrazito promotivnu svrhu. Oblik priopćenja u oba je slučaja isti. Razlikuju se komunikacijski cilj i mjerilo uspjeha.
Područja primjene i suvremeni oblici
Sport, zabava i predstavljanje proizvoda klasična su područja primjene modela (Grunig & Hunt, 1984). U praksi koju opisuju Wilcox i Cameron (2009) stručnjak za odnose s javnošću povezuje interes klijenta s onim što bi moglo zanimati određeno uredništvo. Primjerice, sportski klub može predstaviti novo pojačanje u dvorani u kojoj je igrač kao dijete prvi put trenirao. Nekadašnji trener i mladi članovi kluba daju lokalnoj redakciji sugovornike, a povratak u istu dvoranu prepoznatljiv motiv za fotografiju. Urednik priču može prihvatiti zbog njezine veze s gradom. Tek u objavi postaje vidljivo je li u prvi plan došao povratak sportaša, njegova ugovorna obveza ili pitanje uvjeta u kojima treniraju djeca.
U digitalnom okruženju ista priča može krenuti s klupskog profila, prijeći na sportski portal i zatim biti predmetom komentara navijača. Klupska najava pripada vlastitim medijima organizacije. Portal koji samostalno odluči provjeriti i obraditi temu donosi uredničku objavu. Plaćena suradnja s autorom sadržaja zaseban je oblik promocije. Razlikovanje tih putova važno je i kada se ista snimka pojavi na svim trima mjestima. Čitatelju je za prosudbu vjerodostojnosti važno može li utvrditi tko mu se obraća, u čijem interesu i uz kakav odnos prema izvoru informacije.
Vrednovanje i etičke granice
Model usmjerava pozornost na pokazatelje vidljivosti poput broja objava, istaknutosti priloga i posjećenosti događaja. Za njihovo su tumačenje važni sadržaj objave i cilj kampanje. Deset portala može prenijeti istu agencijsku vijest, dok jedan izvorni razgovor s izvođačem može otvoriti temu do koje je organizatoru osobito stalo. Rasprodana dvorana pokazuje da su ulaznice našle kupce, ali sama ne otkriva koliki su udio u tome imali publicitet, cijena ulaznice ili već izgrađen ugled izvođača. Razlikovanje medijske vidljivosti, reakcije publike i poslovnog rezultata omogućuje precizniju procjenu doprinosa odnosa s javnošću (Cutlip et al., 2006; Wilcox & Cameron, 2009).
Etička granica osobito dolazi do izražaja kada učinkovit povod ovisi o netočnoj pretpostavci publike. Najaviti rijedak nastup na temelju potvrđenog rasporeda opravdan je način stvaranja zanimanja. Proglasiti ga posljednjom prilikom za susret s izvođačem, iako je novi termin već ugovoren, znači utjecati na odluku publike pogrešnom informacijom. Povijesni opis Barnumove prakse objašnjava podrijetlo modela, a suvremena profesionalna odgovornost zahtijeva provjerljivost tvrdnji i jasnoću o tome tko stoji iza promocije. Trajna vrijednost modela za proučavanje odnosa s javnošću upravo je u tome što izdvaja pridobivanje pozornosti kao zaseban cilj. Time omogućuje prosudbu i onoga što uspješan publicitet postiže i pitanja koja ostavlja otvorenima, osobito pitanja povjerenja, razumijevanja i kvalitete odnosa s javnošću.
Povezane natuknice
PR 1.0, Publicitet, tiskovni agent, model javnog informiranja, dvosmjerni asimetrični model, dvosmjerni simetrični model, odnosi s medijima, sportski publicitet.
Izvori i literatura
Cutlip, S. M., Center, A. H., & Broom, G. M. (2006). Effective public relations (9. izd.). Pearson Prentice Hall.
Grunig, J. E., & Hunt, T. (1984). Managing public relations. Holt, Rinehart and Winston.
Samples, M. C. (2016). The humbug and the nightingale: P. T. Barnum, Jenny Lind, and the branding of a star singer for American reception. The Musical Quarterly, 99(3–4).
Tomić, Z. (2016). Odnosi s javnošću: Teorija i praksa (2. dopunjeno i izmijenjeno izd.). Synopsis.
Tomić, Z., (2026.): Odnosi s javnošću – Načela i modeli, Sveučilište u Mostaru, Sveučilište Sjever, Synopsis.
Wilcox, D. L., & Cameron, G. T. (2009). Public relations: Strategies and tactics (9. izd.). Pearson/Allyn and Bacon.
Preporučeno citiranje
Obradović, Đ., Primorac, M & Tomić, Z. (2026). Model tiskovne agenture i publiciteta. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija