POSLOVNA TAJNA I POVJERLJIVOST

Autori: Nikica Bubalo i Jure Radalj

Poslovna tajna i povjerljivost povezani su pojmovi koji uređuju zaštitu informacija i odgovornost za njihovo korištenje, prenošenje i otkrivanje. Poslovna tajna označava određenu kategoriju zaštićenih poslovnih informacija, dok je povjerljivost šire načelo i obveza ograničavanja pristupa informacijama i njihova otkrivanja. U odnosima s javnošću njihovo je razumijevanje važno zbog pristupa strateškim odlukama, podatcima o klijentima, internim analizama i drugim osjetljivim sadržajima. Odgovorno postupanje podrazumijeva zaštitu legitimnih interesa organizacije uz poštovanje zakonskih obveza, profesionalne etike i javnog interesa.

Prema europskom pravnom okviru, poslovnu tajnu čine informacije koje istodobno ispunjavaju tri uvjeta: nisu općenito poznate ili lako dostupne relevantnim stručnim krugovima, imaju komercijalnu vrijednost upravo zato što su tajne te njihov zakoniti nositelj poduzima razumne mjere radi očuvanja tajnosti. Sama oznaka „poslovna tajna” zato nije dovoljna za ostvarivanje zaštite. Potrebno je moći obrazložiti vrijednost informacije i pokazati da se njezina tajnost stvarno štiti (Europski parlament i Vijeće Europske unije, 2016, čl. 2).

Poslovne tajne mogu obuhvatiti proizvodne postupke, formule, tehničku dokumentaciju, algoritme, istraživačke rezultate, strukturu troškova, nejavne popise klijenata i planove tržišnog nastupa. Njihova vrijednost može proizlaziti iz pojedinačnog podatka ili posebne kombinacije inače dostupnih elemenata. Zaštita poslovne tajne u pravilu ne zahtijeva registraciju i može trajati dok su ispunjene pretpostavke tajnosti i zaštite. Međutim, ona ne uspostavlja apsolutni monopol nad informacijom: neovisni razvoj istoga rješenja načelno je dopušten (World Intellectual Property Organization [WIPO], n. d.-a).

Pojmovna razgraničenja

Povjerljivost je šira od poslovne tajne jer može obuhvatiti informacije koje nemaju tržišnu vrijednost. Podatci o osobnim okolnostima zaposlenika, sadržaj povjerljivoga savjetovanja ili informacije dobivene u odnosu profesionalnog povjerenja mogu zahtijevati zaštitu neovisno o konkurentskom položaju organizacije. Obveza povjerljivosti može proizlaziti iz zakona, ugovora, profesionalnih pravila ili prirode odnosa među sudionicima. Poslovna tajna stoga određuje što se štiti kao poslovno vrijedna informacija, a povjerljivost način i obvezu odgovornoga postupanja s informacijom.

Povjerljivost treba razlikovati i od privatnosti. Privatnost se odnosi na zaštićenu osobnu sferu pojedinca, dok povjerljivost uređuje postupanje s informacijama povjerenima određenoj osobi ili organizaciji. Zaštita osobnih podataka i zaštita poslovne tajne mogu se preklapati, primjerice kod baze klijenata, ali imaju različite svrhe i pravne pretpostavke. Također, interna informacija nije automatski poslovna tajna, kao što ni ugovorna obveza povjerljivosti sama po sebi ne dokazuje postojanje svih zakonskih obilježja poslovne tajne.

Pravni okvir

U Bosni i Hercegovini potrebno je uzeti u obzir mjerodavne propise odgovarajuće jurisdikcije i djelatnosti. U Federaciji BiH Zakon o gospodarskim društvima poslovnom tajnom smatra informacije o poslovanju čije bi neovlašteno dospijevanje trećoj osobi očito prouzročilo značajnu štetu društvu. Mjerodavno tijelo mora pisanim aktom odrediti takve informacije i osobe odgovorne za njihovo korištenje i zaštitu. Posebno je važno da se poslovnom tajnom ne mogu proglasiti podatci koji su prema propisima javni niti podatci o kršenju zakona i drugih propisa (Zakon o gospodarskim društvima, 2015/2021, čl. 38–39).

U Republici Hrvatskoj zaštita je posebno uređena Zakonom o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti, kojim je prenesena Direktiva (EU) 2016/943. Zakon uređuje zaštitu od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja poslovnih tajni. Nezakonito postupanje može uključivati neovlašteno pristupanje dokumentima i elektroničkim zapisima, njihovo kopiranje ili korištenje protivno ugovornoj obvezi. Nositelju poslovne tajne dostupni su, uz zakonske pretpostavke, zahtjevi za prestanak povrede, zabranu daljnjega korištenja ili otkrivanja te naknadu štete. Zaštita se proteže i na očuvanje povjerljivosti tijekom sudskog postupka (Zakon o zaštiti neobjavljenih informacija s tržišnom vrijednosti, 2018).

Zaštita tajnosti nije neograničena. Europski okvir predviđa iznimke povezane sa slobodom izražavanja i informiranja, otkrivanjem nepravilnosti radi zaštite općega javnog interesa te drugim zakonom priznatim legitimnim interesima. Ugovor o povjerljivosti ne može automatski isključiti obvezno postupanje prema nadležnim tijelima ili zakonom zaštićeno prijavljivanje nepravilnosti. Pri tome je potrebno razlikovati opravdano otkrivanje od samovoljnoga objavljivanja osjetljivih podataka: zaštita ovisi o konkretnim okolnostima i primjenjivim pravilima (Europski parlament i Vijeće Europske unije, 2016, čl. 5).

Organizacijska i komunikacijska praksa

Učinkovita zaštita zahtijeva povezivanje pravnih, organizacijskih i tehničkih mjera. Organizacija treba prepoznati osjetljive informacije, odrediti ovlaštene korisnike, ograničiti pristup prema poslovnoj potrebi i uspostaviti pravila pohrane, slanja i uništavanja dokumentacije. Važni su edukacija zaposlenika, nadzor pristupa, zaštita elektroničkih sustava i postupci pri prestanku radnog odnosa. Ugovori o povjerljivosti trebaju jasno odrediti obuhvaćene informacije, dopuštenu svrhu korištenja, trajanje obveze i primjenjive iznimke. WIPO (n. d.-b) ističe da se razumnost zaštitnih mjera procjenjuje prema okolnostima pojedinoga slučaja.

U odnosima s javnošću povjerljivost je sastavnica profesionalnog povjerenja. Stručnjak može raspolagati informacijama o restrukturiranju, pregovorima, neobjavljenim poslovnim rezultatima ili pripremi kriznog odgovora. Etički kodeks Public Relations Society of America (PRSA, n. d.) zahtijeva zaštitu povjerljivih informacija i privatnosti sadašnjih, bivših i potencijalnih klijenata te zaposlenika. Profesionalna obveza zato ne prestaje nužno završetkom suradnje. Istodobno, lojalnost klijentu mora se usklađivati s istinitošću komuniciranja i odgovornošću prema javnosti.

U komunikaciji s medijima nije dovoljno pretpostaviti da će oznaka „povjerljivo” spriječiti objavu. Prije dijeljenja osjetljivoga sadržaja potrebno je razjasniti uvjete korištenja i ovlast za njegovo otkrivanje. U kriznim okolnostima organizacija može objasniti prirodu događaja, zaštitne mjere i postupak utvrđivanja činjenica bez iznošenja svih zaštićenih pojedinosti. Pozivanje na povjerljivost treba biti konkretno i obrazloženo kako ne bi postalo opća zamjena za odgovaranje na legitimna pitanja.

Digitalni alati dodatno proširuju mogućnosti neovlaštenog otkrivanja. Slanje dokumenta pogrešnom primatelju ili unošenje osjetljivih podataka u neodobren sustav umjetne inteligencije može ugroziti povjerljivost. Prije uporabe takvih sustava potrebno je provjeriti uvjete obrade, pohrane i pristupa podatcima. Odgovorno upravljanje informacijama stoga povezuje zaštitu poslovne vrijednosti, profesionalnu diskreciju i jasno utvrđene granice opravdanoga otkrivanja (PRSA, 2023).

Povezane natuknice

Komunikacijska etika; Transparentnost; Zaštita osobnih podataka; Pravo na pristup informacijama; Korporativno komuniciranje; Krizno komuniciranje; Odnosi s medijima; Povjerenje.