Autor: Zoran Tomić i Đorđe Obradović
Postmoderni odnosi s javnošću teorijski su pristup koji proučava kako organizacije i javnosti oblikuju društvena značenja te kako odnosi moći utječu na to čije će tumačenje dobiti status službenoga ili općeprihvaćenoga. Polazište je da zaposlenici, uprava, građani i druge javnosti isti događaj mogu različito razumjeti jer mu pristupaju iz različitih životnih i institucionalnih položaja. Za odnose s javnošću stoga je važno tko ima pravo imenovati problem, čije se iskustvo uzima kao vjerodostojno i tko može utjecati na odluku. U razvoju takva razumijevanja discipline posebno mjesto zauzimaju radovi Derine R. Holtzhausen (2000, 2012).
Naziv postmoderni odnosi s javnošću označava način promatranja discipline i njezine prakse. Primjenjiv je i na tvornički list iz vremena prije interneta i na današnju raspravu na digitalnim platformama. McKie (2005) razlikuje raspravu o postmodernosti kao društvenom i povijesnom stanju od postmodernizma kao intelektualnog propitivanja pretpostavki moderne. Među tim je pretpostavkama uvjerenje da se različita društvena iskustva mogu obuhvatiti jedinstvenim objašnjenjem napretka. U povijesti odnosa s javnošću to se pitanje otvara kada se razvoj struke opisuje ponajprije kao napredovanje velikih organizacija prema sve stručnijem komuniciranju. Povijest iste struke poprima drukčiji oblik ako se prati kako su se za javnu riječ izborile radničke udruge, građanske inicijative ili manjinske zajednice.
Jezik u tom pristupu zauzima središnje mjesto. Kada uprava ukidanje radnih mjesta nazove „restrukturiranjem”, ona odluku povezuje s novim ustrojem i budućnošću poduzeća. Zaposlenik koji govori o „gubitku posla” ističe posljedice za vlastitu obitelj. Oba se iskaza mogu odnositi na istu provjerljivu odluku, a ipak usmjeriti pozornost javnosti na različita pitanja. Prvi otvara raspravu o poslovnom opravdanju promjene, drugi o raspodjeli njezinih troškova. Postmoderna analiza diskursa ispituje kako jedan od tih izraza postaje naslov priopćenja, ulazi u medijske izvještaje i s vremenom postaje uobičajen naziv događaja. Tomić (2013) u tom kontekstu naglašava etičku odgovornost stručnjaka koji izborom riječi i simbola sudjeluje u oblikovanju predodžbe javnosti o organizaciji.
Posebno mjesto zauzima rasprava o dvosmjernoj simetričnoj komunikaciji. Njezin je normativni ideal da organizacija i javnosti u dijalogu mogu preispitati i promijeniti vlastito postupanje. Postmoderna kritika pita pod kojim se uvjetima takav dijalog vodi. Organizacija često raspolaže stručnim službama, podacima i pristupom medijima, a može odrediti i dnevni red, vrijeme rasprave i trenutak njezina zaključenja. Sama mogućnost odgovora zato malo govori o stvarnom utjecaju sudionika. Holtzhausen (2000) posebnu vrijednost pridaje disenzusu, odnosno javno iskazanom neslaganju. Katkad je upravo zabilježen prigovor najvjerniji prikaz odnosa među sudionicima. Proglasi li se prerano da je postignut konsenzus, javnost gubi uvid u pitanje koje je za dio sudionika ostalo otvoreno.
Iz takva razumijevanja moći proizlazi pojam stručnjaka za odnose s javnošću kao organizacijskog aktivista. On poznaje upravljačke postupke organizacije, ali taj položaj može upotrijebiti i kako bi odluku doveo u pitanje ili omogućio zaposlenicima da sami iznesu posljedice koje je uprava previdjela. Holtzhausen i Voto (2002) analizirale su iskaze šesnaestero stručnjaka. U njihovim su iskustvima prepoznale zauzimanje za zaposlenike, protivljenje pojedinim odlukama i etičko prosuđivanje konkretnih okolnosti. Vrijednost toga kvalitativnog nalaza jest u opisu mogućih oblika profesionalnog djelovanja. Iz njega se ne može zaključiti koliko su ti oblici zastupljeni u profesiji. Holtzhausen (2012) tu je zamisao poslije razradila povezujući unutarnji aktivizam s pitanjem odgovornosti stručnjaka prema ljudima na koje organizacija utječe.
Primjena se može prikazati na zamišljenom primjeru savjetovanja o preseljenju knjižnice. Gradska uprava predlaže veći prostor i poziva građane da odaberu raspored sadržaja. Umirovljenici iz dotadašnjeg susjedstva upozoravaju da do nove lokacije nemaju izravnu autobusnu vezu. Njihov se iskaz u anketi lako može svesti na „otpor promjeni”, osobito ako upitnik dopušta samo ocjenjivanje ponuđenih rješenja. Stručnjak koji uoči to ograničenje može predložiti da stanovnici izravno predstave problem pristupačnosti te da se prije konačne odluke razmotre prijevoz ili zadržavanje dijela usluga u susjedstvu. U izvješću će tada biti vidljivo o čemu su se sudionici mogli izjasniti, što su sami predložili i kako je uprava obrazložila svoj izbor.
Postmoderni pristup utječe i na istraživanje javnosti. Istraživača zanima kako su nastale kategorije kojima organizacija opisuje ljude. Oznaka „lokalna zajednica”, primjerice, može obuhvatiti vlasnike zemljišta, podstanare i dnevne migrante čiji se interesi razilaze. Intervjui s tim skupinama mogu pokazati razlike koje bi se izgubile u prosječnoj ocjeni potpore projektu. Analizom zapisnika, novinskih priloga i službenih objava može se zatim pratiti koja su iskustva ušla u javni opis problema. Istraživač pritom preispituje i vlastiti postupak, osobito izbor sugovornika, pitanja koja im je postavio i značenja koja im je pripisao pri tumačenju odgovora (Holtzhausen, 2012).
Poseban je problem zastupanje odsutnih. Glasnogovornik može u dobroj vjeri tvrditi da govori u ime stanovnika, a pritom se osloniti samo na razgovor s predsjednikom jedne udruge. Postmoderno shvaćanje javnosti potiče provjeru takva ovlaštenja. U izvješću je preciznije imenovati udrugu koja je iznijela stajalište i opisati koga ona okuplja. Time se njezinu iskazu čuva težina, a drugim stanovnicima ostavlja mogućnost da svoje iskustvo iskažu vlastitim riječima. Razlika je posebno važna kada se jedno očitovanje u odlučivanju poslije koristi kao dokaz potpore cijele zajednice.
Otvoreno ostaje pitanje kako iz kritičkog uvida prijeći u obrazloženu odluku. Toth (2002) traži da se praktična vrijednost postmoderne kritike pokaže u radu stručnjaka. U primjeru javnog savjetovanja taj se zahtjev može izraziti vrlo određeno. Je li prigovor mogao promijeniti prijedlog, tko je imao ovlast razmotriti ga i postoji li trag o tome zašto je prihvaćen ili odbijen? Takva pitanja omogućuju da se kakvoća odnosa s javnošću procijeni i prema prostoru koji organizacija ostavlja za osporavanje vlastita stajališta. Istodobno, priznavanje različitih tumačenja obvezuje stručnjaka da razluči tvrdnje koje se mogu činjenično provjeriti od vrijednosnih prijepora o kojima sudionici mogu opravdano zadržati različite sudove.
Doprinos postmodernih odnosa s javnošću osobito je vidljiv ondje gdje se službeni opis događaja učini toliko prirodnim da se izgubi iz vida tko ga je oblikovao. Analiza tada vraća pozornost na ljude čija su iskustva izostavljena i na postupke kojima su pojedina tumačenja stekla prednost. U profesionalnoj praksi to znači da stručnjak odgovara i za način na koji upravi predstavlja javnosti. Sažme li različite zahtjeve u jednu ocjenu raspoloženja, uprava može propustiti razlog zbog kojega je spor uopće nastao. Sačuva li u izvješću razliku među argumentima, otvara prostor da se odluka iznova razmotri (Tomić, 2013).
Povezane natuknice
Dvosmjerna simetrična komunikacija, javnost, organizacijski aktivizam, društvena konstrukcija stvarnosti, etika odnosa s javnošću.
Izvori i literatura
Holtzhausen, D. R. (2000). Postmodern values in public relations. Journal of Public Relations Research, 12(1).
Holtzhausen, D. R. (2012). Public relations as activism: Postmodern approaches to theory & practice. Routledge.
Holtzhausen, D. R., & Voto, R. (2002). Resistance from the margins: The postmodern public relations practitioner as organizational activist. Journal of Public Relations Research, 14(1).
McKie, D. (2005). Modernity and postmodernity. In R. L. Heath (Ed.), Encyclopedia of public relations (Vol. 2, pp. 537–540). SAGE Publications.
Tomić, Z. (2013). Teorije i modeli odnosa s javnošću. Synopsis.
Toth, E. L. (2002). Postmodernism for modernist public relations: The cash value and application of critical research in public relations. Public Relations Review, 28(3).
Preporučeno citiranje
Tomić, Z. & Obradović, Đ. (2026). Postmoderni odnosi s javnošću. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija