Autor: Zoran Tomić
Retorička arena označuje društveni prostor koji se otvara kada izbije kriza i u kojem različiti sudionici svojim iskazima oblikuju razumijevanje događaja. Teoriju retoričke arene razvili su Finn Frandsen i Winni Johansen kako bi objasnili višeglasje kriznog komuniciranja. U središtu je njihova interesa odnos među glasovima. Građanka koja je prva upozorila na problem može postati izvor novinaru, novinarski prilog može potaknuti regulatora da se očituje, a njegovo očitovanje otvoriti pitanje na koje organizacija dotad nije odgovorila. Svaki od tih sudionika može promijeniti smjer rasprave i utjecati na to što javnost u određenom trenutku prepoznaje kao srž krize (Frandsen & Johansen, 2013, 2017).
Glasovi i odnosi moći
Glas je u ovom pristupu analitički pojam za prepoznatljivu poziciju s koje netko sudjeluje u komunikaciji. Ista organizacija može govoriti kroz više glasova. Dok uprava objašnjava razloge svoje odluke, zaposlenici mogu upozoravati na njezine posljedice, a sindikalni predstavnik tražiti uvid u okolnosti njezina donošenja. Razlikuju se i glasovi ljudi pogođenih događajem. Netko javno traži ispriku, drugi želi utvrditi tko je odgovoran, a trećemu je najvažnije doznati kada će ponovno moći koristiti uslugu. Svođenje svih tih iskaza na jedinstvenu „reakciju javnosti” prikrilo bi razlike koje objašnjavaju daljnji tijek krize.
Sociološka makrorazina modela obuhvaća raspored glasova i obrasce njihova međudjelovanja. Sudionici se obraćaju jedni drugima, govore jedni o drugima, osporavaju tuđe tvrdnje ili vode usporedne razgovore u kojima se međusobno gotovo i ne čuju. Njihove mogućnosti sudjelovanja ovise o položaju, vjerodostojnosti koju im drugi priznaju, pristupu medijima i vezama s drugim sudionicima. Organizacija može istodobno sazvati konferenciju za novinare i obavijestiti sve zaposlenike. Pojedini zaposlenik takav pristup obično nema, ali njegovo neposredno svjedočanstvo može steći veću težinu od službenog objašnjenja ako odgovara na pitanje koje je ostalo otvoreno (Frandsen & Johansen, 2013).
Teorija se pritom oslanja na spoznaje o složenim sustavima. Posljedice pojedinačne izjave ovise o tome tko će je preuzeti, kako će je protumačiti i s kojim će je događajima povezati. Otuda proizlazi nelinearnost kriznog komuniciranja. Kratka primjedba može izazvati niz reakcija, dok opsežno priopćenje može proći gotovo nezapaženo. Utjecaj teorije društvenih sustava Niklasa Luhmanna osobito se vidi u pozornosti koju autori pridaju sljedećem komunikacijskom činu. Tek iz odgovora, pitanja ili postupka druge osobe postaje vidljivo kako je razumjela prethodni iskaz. Razumijevanje pritom ostavlja otvorenom mogućnost neslaganja (Frandsen & Johansen, 2013).
Kako poruka mijenja značenje
Retorička mikrorazina usmjerena je na pojedinačan komunikacijski čin. Obuhvaća pošiljatelja, primatelja i kriznu komunikaciju koja ih povezuje. Za analizu tog odnosa Frandsen i Johansen (2010, 2013) izdvajaju četiri parametra. Kontekst obuhvaća društvene okolnosti, organizacijsku kulturu, neposrednu situaciju i iskustvo na temelju kojega sudionici tumače događaj. Medij oblikuje mogućnosti prijenosa i odgovora. Žanr upućuje na svrhu i očekivani oblik iskaza, primjerice na razliku između upozorenja, isprike i stručnog nalaza. Tekst obuhvaća konkretan izbor riječi, slika, zvukova i drugih znakova kojima sudionici oblikuju i tumače poruku.
Razlika se može pokazati na zamišljenom primjeru obustave vodoopskrbe. Komunalno poduzeće objavi da će „opskrba u većem dijelu grada biti uspostavljena do večeri”. Za urednika lokalnog portala vijest je očekivano vrijeme normalizacije, dok stanovnike rubnog naselja najviše zanima ulaze li u najavljeno područje. Ako iz naslova nestane ograda „u većem dijelu grada”, čitatelj može zaključiti da rok vrijedi za sve. Večernja fotografija suhe slavine tada može postati povodom za raspravu o prekršenom obećanju. Usporedba izvornog priopćenja, naslova i komentara pokazuje u kojem je koraku nastalo šire tumačenje obveze i zašto je ono za dio stanovnika bilo razumno.
Granice arene i istraživačka primjena
Granice arene određuje povezanost iskaza s krizom. Uz javnu raspravu, ona može obuhvatiti sastanak zaposlenika, razgovor u obitelji ili zatvorenu skupinu korisnika. Mediji često ubrzavaju prijelaz teme iz jednog prostora u drugi. Zbog toga ni organizacijska mapa dionika ne iscrpljuje krug mogućih sudionika. Takva mapa polazi od odnosa pojedinaca i skupina prema organizaciji, dok istraživač u areni prati i odnos između, primjerice, stručnjaka i građanske inicijative koja se okupila tek nakon događaja. Teoriji obnove imidža i situacijskoj teoriji kriznog komuniciranja taj pristup dodaje pitanje kako drugi sudionici svojim međusobnim odnosima mijenjaju uvjete u kojima organizacija nastoji odgovoriti na krizu (Frandsen & Johansen, 2013, 2017).
U istraživanju danske krize izazvane objavom karikatura proroka Muhameda Frandsen i Johansen (2010) pokazali su kako se spor može proširiti na organizaciju koja nije sudjelovala u početnom događaju. Bojkot danskih proizvoda zahvatio je i mliječnu kompaniju Arla Foods. Njezina su očitovanja dobivala različita značenja ovisno o tome čitaju li ih potrošači na tržištima zahvaćenima bojkotom ili sudionici danske rasprave o slobodi izražavanja. Za analizu je zato važno rekonstruirati kome je kompanija uputila pojedini iskaz, tko ga je još čuo i na koje se ranije izjave odgovor odnosio.
Coombs i Holladay (2014) takve uže prostore rasprave istražuju kao podarene. Usporedili su komentare na blogu zaklade Livestrong s komentarima na informativnom portalu The Huffington Post. Čitatelji koji se okupljaju oko organizacije mogu biti skloniji njezinu stajalištu, pa zaključak izveden iz komentara na njezinu blogu ovisi i o izboru mjesta promatranja. Za istraživača to znači da uz sadržaj iskaza mora zabilježiti gdje se pojavio, na što je odgovarao i do kojih je drugih sudionika stigao. Jednako je važno naznačiti čije iskustvo dostupni izvori uopće ne obuhvaćaju.
U praksi odnosa s javnošću retorička arena pomaže prosuditi kada organizacija treba dopuniti vlastitu poruku, a kada treba najprije saslušati druge. U primjeru vodoopskrbe ponovno objavljivanje istog priopćenja malo bi značilo stanovnicima koji još ne znaju odnosi li se rok na njihovu ulicu. Odgovor dobiva praktičnu vrijednost kada im poduzeće pruži provjerljivu informaciju o njihovu naselju ili jasno kaže kada će ona biti dostupna. Analiza arene tako povezuje dva pitanja. Tko je uspio otvoriti određeno pitanje i je li na njega odgovorio onaj tko raspolaže potrebnim znanjem i ovlastima?
Povezane natuknice
Krizno komuniciranje, menadžerska pristranost u kriznom komuniciranju, javna sfera, situacijska teorija kriznog komuniciranja, teorija dionika, teorija obnove imidža.
Izvori i literatura
Coombs, W. T., & Holladay, S. J. (2014). How publics react to crisis communication efforts: Comparing crisis response reactions across sub-arenas. Journal of Communication Management, 18(1), 40–57. https://doi.org/10.1108/JCOM-03-2013-0015
Frandsen, F., & Johansen, W. (2010). Crisis communication, complexity, and the cartoon affair: A case study. U W. T. Coombs & S. J. Holladay (ur.), The handbook of crisis communication (str. 425–448). Wiley-Blackwell. https://doi.org/10.1002/9781444314885.ch21
Frandsen, F., & Johansen, W. (2013). Rhetorical arena (crisis theory). U R. L. Heath (ur.), Encyclopedia of public relations (2. izd., sv. 2, str. 797–800). SAGE Publications.
Frandsen, F., & Johansen, W. (2017). Organizational crisis communication: A multivocal approach. SAGE Publications.
Preporučeno citiranje
Tomić, Z. (2026). Retorička arena (teorija krize). U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija