SLOBODA IZRAŽAVANJA

Freedom of Expression

Slovo S Pravo i etika odnosa s javnošću Luka Martin Tomažič

Autor: Luka Martin Tomažič

Sloboda izražavanja temeljno je ljudsko pravo i, u smislu demokratskoga javnoga komuniciranja, osnovni preduvjet njegova postojanja (Bhagwat & Weinstein, 2021, str. 82). Uključuje pravo na vlastita mišljenja bez miješanja te pravo tražiti, primati i širiti informacije i ideje putem bilo kojega medija i neovisno o granicama (United Nations, 1948, članak 19). Njezin obuhvat pokriva političko, umjetničko i komercijalno izražavanje te sve oblike i kanale komunikacije, uključujući riječi, slike i zvuk prenesene tiskom, radiodifuzijom ili internetskim medijima (Human Rights Committee, 2011, paragrafi 11 i 12). Pravo nije apsolutno jer se njegovo ostvarivanje može ograničiti kako je propisano zakonom i samo ako je to nužno, u demokratskom društvu (Council of Europe 1950, članak 10(2)). U odnosima s javnošću to znači da organizacije smiju zagovarati na javnom forumu, dok javnosti zadržavaju isto pravo protiviti se izjavama i iznositi svoja mišljenja (Cutlip 1980, str. 3-17).

Nastanak i razvoj pojma

Suvremene korijene pojma moguće je pratiti od Miltonovih tvrdnji da se istina i neistina moraju natjecati u otvorenoj raspravi (Milton, 1644), do kasnije Millove formulacije, koja je slobodu izražavanja smatrala nužnom za razvoj pojedinaca i napredak društva (Mill, 1859). Najrelevantnija formulacija ranoga 20. stoljeća američka je ustavna formulacija da je najbolji test istine može li neka misao izboriti prihvaćanje (Holmes, 1919), što se kasnije usvaja kao jezgra pojma tržišta ideja u etici odnosa s javnošću (Fitzpatrick, 2006). Nakon Drugoga svjetskog rata sloboda izražavanja kodificirana je u nastajućem međunarodnom pravu ljudskih prava (United Nations, 1948; United Nations, 1966; Council of Europe, 1950; ECHR, 1976). Suvremene definicije često slobodu izražavanja shvaćaju kao to da svaki sudionik javnoga diskursa dobiva pošteno saslušanje, kao retoričko natjecanje, prepirku na tržištu u kojoj organizacije i javnosti pregovaraju o značenju (Heath, 2009).

Teorijska određenja

Postoje tri glavna načina na koja se sloboda izražavanja definira i pristupa joj se s teorijskoga stajališta, naime pravni pristup, pristup odnosa s javnošću i pristup tržišta ideja. Pravna definicija jest pravo imati mišljenja te tražiti, primati i širiti informacije i ideje putem bilo kojega medija (Council of Europe, 1950). U teoriji odnosa s javnošću sloboda izražavanja znači potpuno i pošteno saslušanje na javnom forumu za svaku ideju, pojedinca i instituciju (Fitzpatrick, 2006). Pristup tržišta ideja definira je kao javno natjecanje ideja (Mill, 2003).

Pristup tržišta ideja temelji se na djelima Milla (2003) i osnova je kasnijih teorija različitih autora, osobito Cutlipa (1980) i Fitzpatrick (2006). Najpriznatiji autori koji pišu s pravno-demokratskoga stajališta jesu Meiklejohn (1948), Habermas (1974), Bhagwat i Weinstein (2021), a s manje doktrinarnoga, više komparativnoga teorijskoga stajališta Barendt (2005). U odnosima s javnošću doprinosi Heatha (2009) i Gruniga (Grunig i Hunt, 1984) od prekretničke su važnosti.

Te različite tradicije nude komplementarne uvide u slobodu izražavanja i njezinu relevantnost za javno komuniciranje. Dok pristup tržišta ideja nju prvenstveno shvaća kao preduvjet traganja za istinom, demokratsko-pravni pristup shvaća je kao uvjet primjerenoga samoupravljanja (Habermas, 1974, str. 49). U tom smislu Habermas kritički naglašava mogućnost da organizirani odnosi s javnošću imaju kolonizirajući učinak na javnu sferu (Habermas, 1989), dok je Cutlipov odgovor da se bez slobodnoga izražavanja mnogi glasovi nikada ne bi čuli na forumu (Cutlip, 1980). Pristup tržišta ideja opravdava iznošenje slučaja u javnu raspravu, pod uvjetom da drugi govornici nisu isključeni. Jednosmjerna, asimetrična praksa tu slobodu koristi samo za prenošenje poruke organizacije. Dvosmjerna simetrična praksa zahtijeva da organizacija sluša i, ako je potrebno, da se mijenja (Grunig et al, 2002).

Primjena u odnosima s javnošću

Glavna funkcija pojma u teoriji odnosa s javnošću jest njegova opravdavajuća funkcija, naime on podupire struku dajući joj demokratsko sredstvo i razlog. Dužnost stručnjaka za odnose s javnošću u tom je pogledu etički i učinkovito zastupati stvar organizacije na javnom forumu, osiguravajući joj pošteno i potpuno saslušanje (Cutlip, 1980, str. 13). Pojam stoga regulira granice dopuštenih komunikacijskih aktivnosti, naime iznošenje slučaja u javnu raspravu uz otkrivanje interesa i bez sprječavanja drugih govornika da pristupe forumu (Fitzpatrick, 2006). Za organizacije sloboda izražavanja pravo je komunicirati kao sudionik na javnom forumu; kao ljudsko pravo obuhvaća trgovačka društva i institucije (Augenstein, 2025). Za javnosti sloboda izražavanja znači da imaju pravo propitivati, odgovarati i kritizirati čuvene stavove. Budući da su odnosi s javnošću upravljanje komunikacijom između organizacije i njezinih javnosti (Grunig & Hunt, 1984, str. 6), organizacijski govor bio bi nepotpun bez svojega javnog elementa čiji je temelj načelno slobodno izražavanje. Za dionike, poput medija, nevladinih organizacija i regulatora, sloboda izražavanja postavlja granicu komunikacije odnosa s javnošću. Jednom kada organizacija ponudi informaciju, ne zapovijeda uredničkoj prosudbi u smislu moći ušutkati unutarnju i vanjsku kritiku (Heath, 2009; Tomić & Juka, 2009).

Europska i regionalna perspektiva

U europskoj i regionalnoj perspektivi glavni je europski autor koji komparativno analizira nacionalne pristupe slobodi izražavanja Barendt, koji je vidi kao kvalificirano pravo, a ne kao apsolut tržišta (2005). Habermas ostaje glavni europski autor o javnoj sferi. U njegovoj teoriji slobodno izražavanje uvjet je javnosti, no organizirana publiciteta može tu javnost obuzeti (1989). Glavni europski autori odnosa s javnošću koji europske odnose s javnošću povezuju s demokratskim javnim komuniciranjem jesu van Ruler i Verčič (2002).

Glavni regionalni autor odnosa s javnošću jest Tomić. On slobodu izražavanja povezuje sa zagovaranjem, etikom i političkim komuniciranjem (2016; 2017). Skoko slobodu medija i povjerenje javnosti tretira kao preduvjete za praksu odnosa s javnošću (2004; Skoko & Lučka, 2017). Glavni hrvatski pravni autor o sudskoj ravnoteži izražavanja i ugleda jest Bagić (2022). Tomažič i Stajnko slobodi izražavanja pristupaju s pravno-filozofskoga stajališta i povezuju je s dvama pojmovima slobode (Stajnko et al, 2024; Tomažič, 2024).

U hrvatskom, bosanskom i crnogorskom izrazi sloboda izražavanja i sloboda govora ne tretiraju se kao sinonimi. „Sloboda izražavanja“ krovno je pravo. „Sloboda govora“ odnosi se na izgovoreni javni govor.

Suvremena perspektiva

Digitalizacija, mrežne platforme i nove tehnologije umnožavaju kanale kroz koje se pravo na slobodno izražavanje ostvaruje, a istodobno potencijalno čine društvene eksternalije pogubnijima (Kolarević, 2022) i otvaraju nova pitanja regulacije i moderiranja (Dietrich, 2025). Tomić, Volarić i Obradović navode posljedicu za odnose s javnošću, naime da umjetna inteligencija može obavljati rutinske zadatke, no dužnost komunikatora prema javnom interesu ostaje. Sam je alat vrijednosno neutralan, korisnik zadržava etičku i pravnu odgovornost (2022). Kad je govor automatiziran i rangiran, odnosi s javnošću više nisu samo dostava poruke nego skrbništvo nad značenjem pod dužnošću prema javnom interesu (Tomić, 2016). Praktičar mora organizacijski govor držati otvorenim javnom odgovoru i ne smije automatizaciju tretirati kao način zatvaranja foruma (Tomić et al, 2022).

Kritike i otvorena pitanja

Dok tržište pretpostavlja pošteno saslušanje, Baker to odbacuje i tvrdi da je govor zaštićen kao sloboda, a ne zato što bi tržišta po svojoj biti tragala za istinom (1989). Fiss i Balkin dodaju institucionalno ograničenje tvrdeći da privatni vlasnici kanala mogu ušutkati slabije govornike (Fiss, 1996; Balkin, 2018). Moloney odnose s javnošću shvaća kao slabiji oblik propagande (2006), Edwards naglašava nejednaku moć u ostvarivanju navodno slobodnoga izražavanja (2018), a Fawkes iskušenje ušutkavanja drugih glasova kad je to moguće tretira kao test vrline profesionalnoga komunikatora (2014). Schauer to shvaća kao političko načelo s granicama, a ne kao jamstvo otvorenoga tržišta (1982). Waldron naglašava da ograničenja utemeljena na dostojanstvu nisu izdaja slobode, propitujući štetu koju sam pojam slobode govora može uzrokovati (2012).

Povezane natuknice

Javna sfera; Etika odnosa s javnošću; Sloboda medija, Govor mržnje.

Izvori i literatura

Abrams v. United States, 250 U.S. 616 (1919) (Holmes, J., dissenting).

Augenstein, D. (2025). Shields and swords: The human rights of business enterprises and the boundaries of democracy. Transnational Legal Theory, 16(1–2).

Bagić, S. (2022). Sloboda izražavanja i pravo na naknadu štete. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 43(3).

Baker, C. E. (1989). Human liberty and freedom of speech. Oxford University Press.

Balkin, J. M. (2018). Free speech is a triangle. Columbia Law Review, 118(7).

Barendt, E. (2005). Freedom of speech (2nd ed.). Oxford University Press.

Bhagwat, A., & Weinstein, J. (2021). Freedom of expression and democracy. In A. Stone & F. Schauer (Eds.), The Oxford handbook of freedom of speech. Oxford University Press.

Council of Europe. (1950). Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms. Cutlip, S. M. (1980). Foundation lecture: Public relations in American society. Public Relations Review, 6(1).

Dietrich, F. (2025). AI-based removal of hate speech from digital social networks: Chances and risks for freedom of expression. AI and Ethics, 5(3).

Edwards, L. (2018). Understanding public relations: Theory, culture and society. Sage.

European Court of Human Rights. (1976). Handyside v. the United Kingdom (Application no. 5493/72).

Fawkes, J. (2014). Public relations ethics and professionalism: The shadow of excellence. Routledge.

Fiss, O. M. (1996). The irony of free speech. Harvard University Press.

Fitzpatrick, K. (2006). Baselines for ethical advocacy in the “marketplace of ideas.” In K. Fitzpatrick & C. Bronstein (Eds.), Ethics in public relations: Responsible advocacy. Sage.

Grunig, J. E., & Hunt, T. (1984). Managing public relations. Holt, Rinehart and Winston.

Grunig, L. A., Grunig, J. E., & Dozier, D. M. (2002). Excellent public relations and effective organizations. Lawrence Erlbaum.

Habermas, J. (1974). The public sphere: An encyclopedia article (1964) (S. Lennox & F. Lennox, Trans.). New German Critique, 3.

Habermas, J. (1989). The structural transformation of the public sphere. MIT Press.

Heath, R. L. (2009). The rhetorical tradition: Wrangle in the marketplace. In R. L. Heath, E. L. Toth, & D. Waymer (Eds.), Rhetorical and critical approaches to public relations II. Routledge.

Human Rights Committee. (2011). General comment No. 34: Article 19, Freedoms of opinion and expression (CCPR/C/GC/34). United Nations.

Kolarević, E. (2022). The influence of artificial intelligence on the right of freedom of expression. Pravo teorija i praksa, 39(1).

Meiklejohn, A. (1948). Free speech and its relation to self-government. Harper.

Mill, J. S. (2003). On liberty. Yale University Press. (Original work published 1859)

Milton, J. (1644). Areopagitica.

Moloney, K. (2006). Rethinking public relations: PR propaganda and democracy (2nd ed.). Routledge.

Schauer, F. (1982). Free speech: A philosophical enquiry. Cambridge University Press.

Skoko, B. (2004). Odnosi s javnošću kao doprinos demokratizaciji i profesionalizaciji procesa javnoga komuniciranja. Politička misao, 41(1).

Skoko, B., & Lučka, D. (2017). Povjerenje u medije i medijske slobode. Friedrich-Ebert-Stiftung.

Stajnko, J., Siter, D., & Tomažič, L. M. (2024). Discrimination, freedom of expression and two concepts of liberty. Hungarian Journal of Legal Studies, 64(2).

Tomažič, L. M. (2024). Freedom of expression on the internet and national security in Europe. dot.pl(I).

Tomić, Z. (2016). Odnosi s javnošću: Teorija i praksa (2nd ed.). Synopsis.

Tomić, Z. (2017). Politički odnosi s javnošću. Synopsis.

Tomić, Z., & Juka, S. (2009). Etika u odnosima s javnošću. Motrišta.

Tomić, Z., Volarić, T., & Obradović, Đ. (2022). Umjetna inteligencija u odnosima s javnošću. South Eastern European Journal of Communication, 4(2).

United Nations. (1948). Universal Declaration of Human Rights.

United Nations. (1966). International Covenant on Civil and Political Rights.

van Ruler, B., & Verčič, D. (2002). The Bled manifesto on public relations. Pristop.

Waldron, J. (2012). The harm in hate speech. Harvard University Press.

Preporučeno citiranje natuknice

Tomažič, L. M. (2026). Sloboda izražavanja. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija