TEORIJA

Autor: Zoran Tomić

Teorija je sustav logički povezanih pojmova, pretpostavki i tvrdnji kojim se određene pojave opisuju, objašnjavaju i interpretiraju te, ovisno o teorijskom pristupu, predviđaju. U znanstvenom značenju teorija nadilazi osobno mišljenje ili nagađanje: zahtijeva jasnoću pojmova, dosljednost argumentacije i obrazložen odnos prema iskustvenoj stvarnosti. Travis i Lordan (2020) određuju je kao povezanu skupinu pretpostavki i prihvaćenih činjenica koja omogućuje racionalno objašnjenje uzročnih odnosa među opaženim pojavama. Takvo određenje naglašava objašnjavajuću funkciju teorije, dok interpretativni pristupi pozornost usmjeravaju i na razumijevanje značenja ljudskog djelovanja.

Brunner (2019) ističe da teorije omogućuju prepoznavanje obrazaca, organiziranje iskustava i razumijevanje svijeta. One usmjeravaju pozornost prema važnim obilježjima pojave i povezuju pojedinačna opažanja u smislen okvir. Teorija pritom ne predstavlja konačno znanje o predmetu istraživanja. Njezine se tvrdnje preispituju, dopunjuju i mijenjaju razvojem spoznaja. Znanstvena vrijednost teorije proizlazi upravo iz mogućnosti argumentirane kritike i daljnjeg razvoja, a ne iz njezina prihvaćanja kao nepromjenjive istine.

Temeljne sastavnice teorije jesu pojmovi i odnosi među njima. Pojmovi određuju što se proučava, primjerice povjerenje, reputacija ili komunikacijsko ponašanje. Teorijske tvrdnje objašnjavaju kako su ti pojmovi povezani i pod kojim uvjetima očekivane veze vrijede. Hipoteza predstavlja određenu, provjerljivu pretpostavku izvedenu iz teorijskog razmatranja. Model je pojednostavljen prikaz odabranih sastavnica i njihovih odnosa, dok teorija pruža šire obrazloženje njihove povezanosti. Popis pojmova, grafički prikaz ili skup istraživačkih podataka zato sami po sebi nisu dovoljno razvijena teorija: potrebno je objasniti logiku odnosa koje predstavljaju.

Tomić (2013) izdvaja opisnu, objašnjavajuću i prognostičku funkciju teorije. Opisna funkcija omogućuje sustavno prikazivanje predmeta istraživanja. Objašnjavajuća odgovara na pitanja kako i zašto pojave nastaju, a prognostička omogućuje predviđanje na temelju poznatih uvjeta. U društvenim znanostima predviđanja uglavnom izražavaju vjerojatnost, jer ljudsko djelovanje ovisi o promjenjivim okolnostima, odnosima i interpretacijama. Praktična primjena teorije stoga podrazumijeva argumentirano usmjeravanje djelovanja uz svijest o granicama mogućeg utjecaja.

Prema svrsi razlikuju se opisno-objašnjavajuće, normativne i interpretativne teorije. Opisno-objašnjavajuće teorije istražuju postojeće procese i njihove odnose. Normativne razmatraju kako bi djelovanje trebalo biti uređeno prema određenim vrijednostima i kriterijima. Interpretativne nastoje razumjeti značenja koja sudionici pripisuju iskustvima i odnosima. Te se orijentacije mogu povezivati, ali njihove tvrdnje zahtijevaju različita obrazloženja. Tvrdnja da organizacija treba omogućiti dijalog normativna je; tvrdnja da određeni oblik dijaloga povećava povjerenje zahtijeva empirijsko ispitivanje (Brunner, 2019).

Teorije se razlikuju i prema opsegu. Široke teorije nastoje obuhvatiti velike cjeline društvene stvarnosti, dok se teorije srednjeg dometa usredotočuju na ograničene skupine pojava. Brunner (2019), oslanjajući se na Mertonovo određenje, naglašava povezanost teorija srednjeg dometa s konkretnim istraživačkim problemima i empirijskim radom. U odnosima s javnošću takav pristup omogućuje proučavanje određenih procesa, primjerice aktiviranja javnosti ili pripisivanja odgovornosti u krizi, bez pretpostavke da jedna teorija može objasniti cjelokupnu disciplinu.

Razvoj teorije uključuje definiranje problema, oblikovanje pojmova, povezivanje tvrdnji i njihovo kritičko razmatranje. Može polaziti od opažanja prema općenitijim zaključcima, od postojećih pretpostavki prema njihovoj provjeri ili od traženja uvjerljivog objašnjenja neočekivanih nalaza. Teorija se razvija proširivanjem na nove pojave, produbljivanjem postojećih pojmova i preispitivanjem temeljnih pretpostavki. Istraživanje pritom nije samo provjera teorije nego i izvor njezinih izmjena (Brunner, 2019).

Kvalitetna teorija treba biti jasna, logički dosljedna, argumentirana i primjerena predmetu. Travis i Lordan (2020) naglašavaju usklađenost s podatcima, jednostavnost bez pretjeranog pojednostavljivanja, određenost granica primjene i otvorenost promjenama. Za empirijske teorije posebno je važna mogućnost provjere i opovrgavanja tvrdnji. Interpretativne teorije vrednuju se i prema dubini razumijevanja, uvjerljivosti tumačenja i osjetljivosti na kontekst, a normativne prema obrazloženosti vrijednosnih polazišta i dosljednosti predloženih načela (Brunner, 2019).

U odnosima s javnošću teorija povezuje istraživanje, profesionalno prosuđivanje i odgovorno djelovanje. Pomaže odrediti problem, izabrati relevantna pitanja i objasniti očekivane učinke komunikacije. Primjerice, pad povjerenja može zahtijevati razmatranje organizacijskog ponašanja, kvalitete odnosa i očekivanja javnosti, umjesto ograničavanja analize na vidljivost poruka. Teorijsko znanje tako omogućuje kritičko sagledavanje prakse, dok praktična iskustva otkrivaju njegove dosege i ograničenja. Kako upozorava Tomić (2013), svaka teorija pruža selektivan pogled na stvarnost, zbog čega njezina primjena zahtijeva poznavanje konteksta i otvorenost drugim objašnjenjima.

Povezane natuknice

Model; Hipoteza; Paradigma; Metodologija; Znanstveno istraživanje; Normativna teorija; Teorije odnosa s javnošću.