CURENJE INFORMACIJA

Autor: Zoran Tomić

Curenje informacija proces je kojim informacije namijenjene ograničenom krugu primatelja postaju dostupne drugim osobama, medijima ili široj javnosti izvan uobičajenih službenih postupaka objavljivanja. Može biti namjerno ili nenamjerno, odobreno na neformalnoj razini ili provedeno protivno volji organizacije. U odnosima s javnošću pojam obuhvaća komunikacijsku taktiku, izvor novinarskih otkrića i mogući pokretač krize. Njegovo značenje ovisi o sadržaju informacije, motivima izvora, načinu objavljivanja i posljedicama za pogođene javnosti.

Tomić (2020, str. 670) razlikuje kontrolirano, odnosno upravljano, i nekontrolirano, odnosno neupravljano curenje informacija. Kontrolirano curenje podrazumijeva selektivno dostavljanje informacija odabranim novinarima radi postizanja određenoga komunikacijskog učinka. Nekontrolirano curenje nastaje kada informacija izlazi iz organizacije bez nadzora odgovornih aktera. Ta je razlika osobito važna u političkom komuniciranju, gdje odnos između službenog izvora i medija može uključivati neformalne kontakte, prikrivanje identiteta izvora i različite stupnjeve dopuštenja za objavljivanje.

Kontrolirano curenje može poslužiti ispitivanju reakcija na prijedlog odluke, pripremanju javnosti za promjenu ili usmjeravanju medijske pozornosti. Primjerice, informacija o mogućem sastavu vlade može biti dostavljena novinaru prije službenog imenovanja kako bi se procijenile reakcije političkih partnera i birača. Takvu praksu moguće je povezati s probnim balonom. Međutim, izraz „kontrolirano” opisuje početno upravljanje dostavljanjem informacije, a ne jamstvo nadzora nad njezinim kasnijim tumačenjem. Objavljena informacija može izazvati reakcije koje izvor nije predvidio.

Pozen (2013), analizirajući američku izvršnu vlast, pokazuje da između javnog osuđivanja curenja i njegova praktičnog toleriranja može postojati znatan raskorak. Curenje pritom nije uvijek samo znak organizacijskog neuspjeha: može odgovarati interesima institucionalnih aktera i omogućiti komunikaciju koju službeni postupci otežavaju. Autor upozorava i na nejasnu granicu između potpuno odobrenih i potpuno neodobrenih objava. Stoga se status pojedinog curenja ne može pouzdano zaključiti samo iz činjenice da je izvor anoniman (Pozen, 2013).

Nekontrolirano curenje može proizaći iz političkog sukoba, nezadovoljstva zaposlenika, osobnog interesa, pogreške ili neovlaštenog pristupa dokumentima. U poslovnom okruženju može obuhvatiti financijske rezultate, pregovore, razvojne planove ili internu korespondenciju. Važno je razlikovati curenje informacija od glasine: curenje pretpostavlja izlazak određenoga sadržaja iz ograničenog komunikacijskog kruga, dok glasina može nastati bez pristupa izvornim informacijama. Također, autentičan dokument ne jamči potpunost priče jer njegovi izdvojeni dijelovi mogu prikriti okolnosti bitne za razumijevanje.

Curenje informacija može se preklapati sa zviždanjem, ali pojmovi nisu istovjetni. Zviždanje podrazumijeva prijavljivanje nepravilnosti, dok motiv curenja može biti i ostvarivanje političke ili osobne koristi. Etička procjena zato zahtijeva razmatranje javnog interesa, vjerodostojnosti sadržaja i moguće štete. Otkrivanje zlouporabe položaja može pridonijeti javnoj odgovornosti, dok objavljivanje nepotrebnih osobnih podataka može povrijediti dostojanstvo pojedinca. Profesionalna procjena treba obuhvatiti opravdanost otkrivanja i opravdanost prethodnog skrivanja informacije.

Digitalno okruženje povećava mogućnosti umnožavanja i distribucije procurjelog sadržaja. boyd (2010) ističe trajnost, umnoživost, potencijalno velik doseg i pretraživost kao svojstva umreženih javnosti. Dokument dostavljen jednoj osobi može biti kopiran i prenesen izvan prvotnog konteksta. Brisanje izvorne objave zato ne osigurava nestanak svih primjeraka. U takvim okolnostima curenje dobiva obilježja „Pandorine kutije”: početno otkrivanje može pokrenuti dodatna pitanja, nova otkrića i dugotrajan reputacijski problem.

Za novinare procurjela informacija predstavlja polazište za provjeru. Potrebno je utvrditi autentičnost, usporediti sadržaj s drugim izvorima, razmotriti motive dostavljača i omogućiti očitovanje prozvanim akterima. Anonimnost izvora ne zamjenjuje provjeru činjenica. Dogovore o povjerljivosti, pripisivanju izjava i uvjetima uporabe informacije treba jasno utvrditi jer izrazi poput background i off the record mogu imati različita praktična značenja. Selektivno dostavljena informacija zahtijeva poseban oprez kako novinar ne bi nesvjesno postao sredstvo manipulacije.

Organizacijski odgovor treba započeti provjerom činjenica i procjenom mogućih posljedica. Komunikacijska funkcija pritom surađuje s upravom i drugim nadležnim službama kako bi se utvrdilo što je objavljeno, koga može ugroziti i koje mjere treba poduzeti. Javnosti treba pružiti točne informacije, jasno označiti nepoznanice i ispraviti pogrešna tumačenja. Prevencija uključuje primjerene ovlasti pristupa, edukaciju zaposlenika i vjerodostojne unutarnje kanale prijavljivanja nepravilnosti. Odgovorno upravljanje curenjem povezuje zaštitu opravdane povjerljivosti s transparentnošću, javnim interesom i očuvanjem povjerenja.

Povezane natuknice

Političko komuniciranje; odnosi s medijima; upravljanje vijestima; probni balon; zviždanje; krizno komuniciranje; Pandorina kutija.