DIGITALNA DIPLOMACIJA

Autor: Krešo Glavač

Digitalna diplomacija označava uporabu digitalnih tehnologija, komunikacijskih platformi i podataka u ostvarivanju diplomatskih zadaća i vanjskopolitičkih ciljeva. Obuhvaća informiranje, slušanje javnosti, izgradnju odnosa, međunarodno zagovaranje, konzularnu komunikaciju i suradnju različitih aktera. U području odnosa s javnošću osobito je važna kao oblik povezivanja s umreženim inozemnim javnostima, koje istodobno primaju, tumače, stvaraju i distribuiraju sadržaje. Njezina se vrijednost stoga ne iscrpljuje u brzini objavljivanja poruka, nego uključuje razumijevanje međunarodnoga komunikacijskog okruženja i razvijanje odnosa utemeljenih na vjerodostojnosti, uzajamnosti i povjerenju (Bjola & Holmes, 2015).

Digitalna diplomacija širi je pojam od uporabe društvenih mreža u diplomaciji. Obuhvaća službene mrežne stranice, digitalne konzularne usluge, videokonferencije, internetske obrazovne i kulturne programe te sustave za praćenje i analizu javnih rasprava. Društvene mreže predstavljaju njezin osobito vidljiv dio jer omogućuju neposredno obraćanje diplomatâ i institucija različitim javnostima. Međutim, digitalna prisutnost sama po sebi ne znači postojanje diplomatske strategije. Odabir tehnologije treba proizlaziti iz ciljeva, potreba javnosti i institucionalnih sposobnosti, a ne iz popularnosti pojedine platforme (Hocking & Melissen, 2015).

Pojmovno treba razlikovati digitalnu diplomaciju, digitalnu javnu diplomaciju i diplomaciju o digitalnim pitanjima. Digitalna diplomacija odnosi se na digitalno posredovane diplomatske aktivnosti u širem smislu. Digitalna javna diplomacija usmjerena je prvenstveno na komunikaciju i odnose s inozemnim javnostima. Diplomacija o digitalnim pitanjima, pak, odnosi se na međunarodne pregovore o upravljanju internetom, podatcima, tehnologijama i povezanim pravilima. Ta se područja mogu preklapati, ali nisu istovjetna: digitalna platforma može biti sredstvo diplomatskoga djelovanja, dok digitalna tehnologija istodobno može biti predmet međunarodnih pregovora.

Razvoj digitalne diplomacije postupno je premjestio naglasak s objavljivanja službenih informacija na interakciju, umrežavanje i prilagodbu diplomatskih institucija digitalnom okruženju. Manor (2019) digitalizaciju javne diplomacije razumijeva kao dugotrajan proces u kojem se mijenjaju radni postupci, profesionalne norme, organizacijske vrijednosti i očekivanja javnosti. Otvaranje profila veleposlanstva zato predstavlja samo početni korak. Za djelotvorno sudjelovanje potrebni su osposobljeni djelatnici, jasne odgovornosti, urednički postupci i sposobnost povezivanja digitalnih aktivnosti s ukupnim diplomatskim djelovanjem.

Umrežene inozemne javnosti nisu jedinstvena ni trajno određena publika. One se oblikuju oko interesa, identiteta, problema i događaja, često prelazeći državne, jezične i institucionalne granice. Mogu uključivati novinare, znanstvenike, studente, poduzetnike, kulturne djelatnike, organizacije civilnoga društva i dijasporu. Pojedinci istodobno pripadaju različitim mrežama, pa ista poruka može dobiti različita značenja. Digitalna diplomacija zato zahtijeva prepoznavanje relevantnih zajednica, razumijevanje njihovih komunikacijskih navika i uvažavanje lokalnoga konteksta. Bjola i suradnici (2019) upozoravaju da digitalno okruženje zamagljuje granice između domaće i inozemne javnosti te povećava mogućnosti djelovanja novih aktera. Središnja komunikacijska zadaća digitalne diplomacije jest povezivanje slušanja, objašnjavanja i dijaloga. Slušanje uključuje praćenje pitanja, zabrinutosti i interpretacija koje se pojavljuju u relevantnim javnostima. Objašnjavanje podrazumijeva razumljivo predstavljanje vanjskopolitičkih odluka i njihovih posljedica. Dijalog omogućuje razmjenu perspektiva, odgovaranje na pitanja i prepoznavanje prostora za suradnju.

Kent i Taylor (1998) ponudili su teorijski okvir dijaloške komunikacije kao osnovu izgradnje odnosa putem interneta. Primijenjen na diplomaciju, taj pristup upućuje na važnost korisnih informacija, dostupnosti institucije i stvarne spremnosti na odgovor, umjesto svođenja komunikacije na jednosmjerno emitiranje poruka.

Izbor digitalnih kanala mora odgovarati komunikacijskoj svrsi. Službene mrežne stranice mogu služiti kao stabilno mjesto provjerenih informacija i dokumenata, dok društvene mreže olakšavaju distribuciju sadržaja i neposrednu interakciju. Videozapisi i digitalna događanja omogućuju predstavljanje kulturnih, obrazovnih i gospodarskih tema, a profesionalne mreže povezivanje sa stručnim zajednicama. Primjerice, digitalni razgovor veleposlanstva sa stranim studentima može istodobno pružiti informacije o stipendijama, otkriti administrativne prepreke i potaknuti buduću suradnju. Riječ je o ilustrativnom primjeru povezivanja informativne, uslužne i odnosne funkcije.

Odnos digitalne diplomacije i odnosa s javnošću očituje se u istraživanju javnosti, oblikovanju poruka, upravljanju odnosima i vrednovanju komunikacijskih učinaka. Ipak, diplomatsko djelovanje uključuje posebne institucionalne odgovornosti, međunarodne osjetljivosti i zahtjeve koordinacije. Objavu veleposlanika javnosti mogu protumačiti kao službeni stav države, čak i kada je oblikovana osobnim stilom. Stoga su važni usklađenost institucionalnih i osobnih nastupa, jezična preciznost te razumijevanje kulturnih razlika. Uvjerljivost komunikacije ovisi i o podudarnosti digitalnih poruka s konkretnim postupcima države (Hocking & Melissen, 2015).

U kriznim okolnostima digitalni kanali omogućuju brzo objavljivanje upozorenja, konzularnih uputa i ispravaka netočnih informacija. Istodobno ubrzavaju širenje glasina, neprijateljskih interpretacija i komunikacijskih pogrešaka. Krizna digitalna diplomacija zato zahtijeva unaprijed određene nadležnosti, postupke provjere i koordinaciju između ministarstva, diplomatskih predstavništava i drugih institucija. Brzina odgovora važna je, ali ne smije potisnuti točnost. Potrebno je jasno razlikovati potvrđene podatke od procjena te priznati neizvjesnost kada informacije još nisu potpune. Digitalne aktivnosti pritom trebaju podupirati diplomatsko djelovanje izvan mreže (Bjola & Holmes, 2015).

Posebne izazove predstavljaju ovisnost o komercijalnim platformama, promjenjiva vidljivost sadržaja, nejednak pristup tehnologiji i zaštita privatnosti. Velik broj pratitelja ne jamči da poruke dosežu relevantne javnosti, a intenzivna aktivnost ne dokazuje postojanje kvalitetnih odnosa. Etički odgovorna praksa uključuje jasno označavanje službenih izvora, izbjegavanje prikrivenoga predstavljanja i poštovanje korisnika. Praćenje javnih rasprava treba služiti razumijevanju potreba i komunikacijskoga okruženja, uz odgovorno postupanje s podatcima. U tom smislu tehnološke mogućnosti zahtijevaju odgovarajuće profesionalne norme i institucionalnu odgovornost (Manor, 2019).

Vrednovanje digitalne diplomacije treba povezivati komunikacijske pokazatelje s diplomatskim ciljevima. Uz doseg i interakcije korisno je pratiti razumijevanje poruka, kvalitetu razgovora, sudjelovanje relevantnih zajednica, nastanak suradnji i promjene povjerenja. Rezultate treba tumačiti oprezno jer međunarodne odnose istodobno oblikuju politički događaji, prethodna iskustva i institucionalno postupanje. Digitalna diplomacija stoga predstavlja trajnu sposobnost povezivanja ljudi, institucija i interesa. Njezina je dugoročna vrijednost u stvaranju održivih veza između digitalnih i neposrednih susreta te u razvijanju vjerodostojne prisutnosti među inozemnim javnostima (Bjola et al., 2019).

Povezane natuknice

Javna diplomacija; Kulturna diplomacija; Međunarodni odnosi s javnošću; Digitalne javnosti; Društvene mreže; Dijaloška komunikacija; Imidž države; Krizno komuniciranje.