DRUŠTVENI KAPITAL

Autor: Zoran Tomić

Društveni kapital označuje resurse koji nastaju iz društvenih odnosa i mogu se koristiti zahvaljujući pripadnosti mrežama, povjerenju, uzajamnosti i pravilima suradnje. Ti resursi mogu biti informacije, podrška, pristup ljudima i institucijama ili sposobnost zajedničkoga djelovanja. Društveni kapital ne čine sami kontakti: važni su kvaliteta odnosa, očekivanja među sudionicima i mogućnost da se veza doista aktivira. Zato osoba s mnogo poznanstava ne mora imati razvijen društveni kapital, dok mala skupina koja održava pouzdane odnose može učinkovito razmjenjivati znanje i pružati pomoć. Pojam se primjenjuje na pojedince, skupine, organizacije i zajednice, ali njegovo značenje ovisi o razini analize i o tome tko od odnosa ima koristi.

Pierre Bourdieu (1986) društveni kapital određuje kao stvarne ili moguće resurse povezane s trajnom mrežom međusobnog poznavanja i priznavanja. U njegovu je pristupu važna nejednaka raspodjela pristupa mrežama: članstvo u utjecajnoj skupini može otvoriti mogućnosti koje drugima ostaju nedostupne. Opseg kapitala ovisi o vezama koje pojedinac može mobilizirati i o resursima ljudi s kojima je povezan. Odnosi se održavaju ulaganjem vremena i truda, a društveni se kapital može povezivati s ekonomskim i kulturnim kapitalom. Bourdieuova analiza zato upozorava da veze nisu uvijek samo izvor suradnje nego i način očuvanja društvenih prednosti.

James S. Coleman (1988) naglasak stavlja na funkciju odnosa. Društveni kapital vidi u obilježjima društvene strukture koja olakšavaju djelovanje njezinim članovima. Obveze i očekivanja, protok informacija te norme poduprte društvenim odnosima mogu pojedincima pomoći da ostvare ciljeve. Coleman posebno pokazuje kako odnosi među roditeljima, djecom i zajednicom mogu pridonositi obrazovanju. Iz toga slijedi važna razlika: ljudski kapital odnosi se na znanja i sposobnosti osobe, a društveni na odnose kroz koje se znanje i podrška mogu prenositi. Korist od tih odnosa ne mora uvijek pripasti samo onome tko ih je uspostavio.

Robert D. Putnam (2000) pojam smješta u područje građanskoga života. Društvene mreže, norme uzajamnosti i povjerenje olakšavaju koordinaciju i suradnju među ljudima. Putnam razlikuje povezivanje unutar bliskih i relativno sličnih skupina od uspostavljanja mostova među različitim skupinama. Čvrste veze mogu pružiti osjećaj pripadnosti i neposrednu pomoć, dok veze preko skupinskih granica šire informacije i mogućnost suradnje. Nijedna vrsta sama po sebi nije dovoljna: zajednica koja snažno povezuje svoje članove, ali sustavno zatvara pristup drugima, može istodobno pomagati unutar skupine i produbljivati isključenost izvan nje.

U organizacijama se društveni kapital očituje u odnosima među zaposlenicima, odjelima i vanjskim partnerima. Nahapiet i Ghoshal (1998) razlikuju strukturnu dimenziju, odnosno raspored i dostupnost veza; relacijsku dimenziju, koja uključuje povjerenje, obveze i identifikaciju; te kognitivnu dimenziju, koju čine zajednički jezik i načini razumijevanja. Te dimenzije pomažu objasniti zašto formalno povezani ljudi ne razmjenjuju nužno znanje. Primjerice, odjeli mogu imati redovite sastanke, ali će suradnja ostati slaba ako se njihovi članovi međusobno ne pouzdaju ili iste podatke tumače na različite načine. Društveni kapital omogućuje koordinaciju kada postoje veze, volja za suradnjom i dovoljno zajedničkog razumijevanja.

Razlika između razina analize važna je za tumačenje koristi. Veza koja jednoj osobi pruža preporuku za zaposlenje može drugoj uskratiti pristup istom natječaju ako se odluka donosi isključivo među poznanicima. Slično tomu, čvrsto povezana organizacijska skupina može brzo rješavati vlastite zadatke, ali otežati razmjenu znanja s drugim odjelima. Bourdieuovo upozorenje na nejednak pristup resursima i Putnamova razlika između povezivanja i premošćivanja skupinskih granica zajedno pokazuju zašto se društveni kapital ne može procjenjivati samo prema broju ili čvrstoći veza (Bourdieu, 1986; Putnam, 2000). Važno je pitati i kome veze služe, tko ostaje izvan mreže te mogu li se koristi širiti na zajednicu.

Za odnose s javnošću društveni je kapital važan jer se komunikacijska funkcija bavi odnosima organizacije s javnostima. Uspostavljanje razgovora, odgovaranje na pitanja, dosljedno ispunjavanje obećanja i uključivanje zainteresiranih skupina u odluke stvaraju uvjete za povjerenje i uzajamnost.

Hon i Grunig (1999) među pokazateljima kvalitete odnosa organizacije i javnosti navode povjerenje, predanost, zadovoljstvo i uzajamnu kontrolu. Ti pokazatelji nisu isto što i društveni kapital, ali pomažu utvrditi ima li odnos svojstva koja mogu olakšati buduću suradnju. Organizacija koja javnost samo povremeno obavještava može imati veliku vidljivost, a ipak malo pouzdanih veza na koje se može osloniti kada nastane problem.

Upravljanje odnosima stoga ne znači prikupljati podršku za svaku organizacijsku odluku. Ono uključuje prepoznavanje skupina na koje odluke utječu, održavanje dostupnih kanala komunikacije i spremnost da se na temelju dobivenih informacija promijeni postupanje. Kada lokalna udruga upozori poduzeće na moguću štetu za stanovnike, dugotrajan odnos može pomoći objema stranama da ranije razmijene podatke i razmotre rješenja. Ako poduzeće udrugu uključuje samo kada mu je potrebna javna potvrda, nastala veza može biti vidljiva, ali nema obilježja uzajamnog odnosa. U tom smislu društveni kapital nastaje kroz ponavljano iskustvo suradnje i odgovornosti, a njegova je vrijednost provjerljiva tek u konkretnom djelovanju, posebno onda kada interesi sudionika nisu potpuno usklađeni.

Društveni kapital razlikuje se i od reputacije. Reputacija je skup procjena o organizaciji koje se oblikuju tijekom vremena, dok društveni kapital upućuje na resurse dostupne kroz odnose. Pozitivna reputacija može olakšati uspostavljanje veza; stvarni odnosi potom mogu potvrditi ili osporiti očekivanja koja reputacija stvara. U kriznoj situaciji, primjerice, već uspostavljen odnos s lokalnom zajednicom može omogućiti bržu razmjenu pouzdanih informacija, ali ne daje organizaciji pravo da zahtijeva podršku unatoč štetnom postupanju. Povjerenje nije zaliha koju se može jednostavno potrošiti: ono ovisi o daljnjem ponašanju svih sudionika.

Digitalne mreže povećavaju broj mogućih veza i brzinu razmjene informacija, ali sama povezanost na platformi ne dokazuje uzajamnost ili povjerenje. Za procjenu društvenoga kapitala korisnije je pratiti tko može pristupiti mreži, tko u njoj sudjeluje, prenose li se informacije među različitim skupinama i mogu li sudionici zajednički rješavati probleme. Mjerenje može uključiti analizu mreža, istraživanje povjerenja te promatranje suradnje, pri čemu treba odvojeno razmotriti koristi za organizaciju i koristi za javnosti.

Etička granica pojavljuje se kada se odnosi grade samo radi iskorištavanja kontakata, prikrivanja nejednakosti ili isključivanja onih bez pristupa utjecajnim mrežama. U odnosima s javnošću društveni kapital ima smisla promatrati kao promjenjivo svojstvo odnosa koje nastaje uz odgovornost, uključivost i trajnu suradnju.

Povezane natuknice

Bourdieu, Pierre; Društvene mreže; Povjerenje; Reputacija; Odnosi s javnošću.