EHO I NARCIS

Autor: Zoran Tomić

Eho i Narcis likovi su iz antičke mitologije čija se priča može interpretirati kao metafora neostvarenoga komunikacijskog odnosa, uskraćenoga glasa i zatvorenosti u vlastitu sliku. Njihov susret pripada najpoznatijim prikazima neuzvraćene ljubavi, ali otvara i pitanja slušanja, razumijevanja, samopredstavljanja i priznavanja drugoga. U komunikacijskom čitanju Eho predstavlja osobu koja želi izraziti vlastito iskustvo, ali raspolaže samo tuđim riječima, dok Narcis ostaje zaokupljen odrazom sebe. Takva primjena mita interpretativni je okvir za razmatranje komunikacijskih odnosa, a ne zasebna, empirijski potvrđena teorija odnosa s javnošću.

Najpoznatija književna obrada njihova susreta nalazi se u trećoj knjizi Ovidijevih Metamorfoza. Nimfa Eho kažnjena je tako da ne može samostalno započeti govor, nego ponavlja završne riječi drugih. Kaznu joj izriče Junona jer ju je razgovorom zadržavala dok su druge nimfe izbjegavale njezin pogled. Zaljubljena u Narcisa, Eho pokušava uspostaviti bliskost, ali je on odbija. Povlači se i postupno iščezava dok od nje ostaje glas. Narcis se, nakon odbacivanja drugih, zaljubljuje u vlastiti odraz na vodi. Isprva ne razumije prirodu prizora, a poslije spoznaje da promatra sebe. Nemogućnost ostvarenja njegove želje završava smrću; umjesto tijela pronađen je cvijet narcisa (Ovidije, 2000, knj. III, stihovi 339–510).

Komunikacijska važnost mita proizlazi iz razlike između prisutnosti riječi i ostvarivanja odnosa. Eho odgovara, ali ne može slobodno oblikovati poruku. Narcis vidi pokret i izraz koji odgovaraju njegovima, ali pred sobom nema samostalnoga sugovornika. U oba slučaja postoji privid uzajamnosti: zvuk se vraća, a slika uzvraća pokret. Ipak, takav povrat ne omogućuje susret dvaju neovisnih gledišta. U predloženom čitanju mit upozorava da razmjena signala sama po sebi ne jamči razumijevanje, priznavanje drugoga niti spremnost na promjenu vlastitoga stajališta.

Eho se može tumačiti kao metafora ograničene komunikacijske autonomije. Ona nije jednostavno pasivna slušateljica: ima osjećaje i namjeru, ali ne može slobodno izraziti ono što želi. Ta je razlika važna za razumijevanje odnosa u kojima pojedinac formalno ima mogućnost govora, a prihvatljivo mu je samo ponavljati već odobrene stavove. Primjer može biti zaposlenik od kojega se očekuje potvrđivanje nadređenoga ili član skupine čije se neslaganje unaprijed odbacuje. Takvu situaciju nije dovoljno objasniti nedostatkom osobne komunikacijske vještine; potrebno je razmotriti odnose moći i uvjete pod kojima osoba smije govoriti.

Narcis se može tumačiti kao metafora samousmjerene komunikacije. U takvu obrascu drugi postaju sredstvo potvrđivanja poželjne slike o sebi. Sugovornik se sluša dok pruža priznanje, a njegove potrebe i prigovori ostaju izvan pozornosti. U međuljudskom odnosu to se može očitovati stalnim vraćanjem razgovora na vlastita iskustva, zanemarivanjem pitanja ili traženjem divljenja. Ovdje je riječ o opisu komunikacijskoga ponašanja. Književna metafora ne pruža osnovu za postavljanje psihološke dijagnoze niti je treba poistovjećivati s kliničkim značenjem narcizma.

Povezivanje tih dvaju likova otkriva mogući zatvoreni komunikacijski krug: jedna strana traži potvrdu, a druga vraća očekivane riječi. Razgovor tada može izgledati skladno jer nema otvorenoga neslaganja, ali istodobno izostaju nove informacije i korektivne povratne reakcije. Takva suglasnost može biti posljedica straha, ovisnosti ili naučenoga prilagođavanja. Metafora zato usmjerava pozornost na pitanje može li sugovornik iznijeti nešto neočekivano i neugodno, a da pritom ne izgubi pravo na sudjelovanje. Kvaliteta odnosa ne procjenjuje se samo prema odsutnosti sukoba nego i prema mogućnosti njegova otvorenog razmatranja.

Suprotnost takvu obrascu čini aktivno slušanje. Ono uključuje pozornost, razumijevanje, interpretaciju i odgovaranje na poruku te uvažavanje verbalnih i neverbalnih znakova. Mehaničko ponavljanje riječi razlikuje se od parafraziranja kojim se provjerava razumijevanje. Kada slušatelj vlastitim riječima sažme sugovornikovu poruku i omogući mu ispravak, ponavljanje postaje sredstvo razjašnjavanja. Bitna je spremnost da se početno tumačenje promijeni. Slušanje tako zahtijeva odmak od vlastitih pretpostavki i pozornost prema značenju koje druga osoba nastoji izraziti (Tomić & Jugo, 2021).

U odnosima s javnošću mit se može primijeniti na organizaciju koja u komunikaciji pretežno traži potvrdu vlastite uspješnosti. Javnosti se tada vrednuju prema tome podupiru li organizacijske poruke, dok se kritike tretiraju kao smetnja poželjnom imidžu. Međutim, teorija dijaloga naglašava uzajamnost, empatiju, vremensku bliskost interakcije, prihvaćanje rizika i predanost razgovoru. Dijalog podrazumijeva priznavanje samostalnosti javnosti i mogućnosti da njihove perspektive utječu na odnos. Otvorenost zato uključuje spremnost na odgovore koje organizacija nije unaprijed predvidjela niti ih može potpuno kontrolirati (Kent & Taylor, 2002).

Organizacijsko slušanje daje toj otvorenosti praktičnu dimenziju. Potrebno je osigurati da primjedbe budu zaprimljene, razmotrene i povezane s odgovornim osobama i odlučivanjem. Macnamara (2016) upozorava na nedostatnu razvijenost slušanja u komunikaciji organizacija s javnostima te razrađuje njegovu organizacijsku važnost. U metaforičkom smislu, izlazak iz Narcisova položaja započinje prihvaćanjem da javnosti imaju iskustva koja se ne podudaraju s organizacijskom slikom o sebi. Izlazak iz Ehina položaja zahtijeva uvjete u kojima sudionici mogu iznijeti vlastite potrebe, a da njihov glas ne bude sveden na potvrđivanje službenih poruka.

U digitalnoj komunikaciji ista metafora može poslužiti za preispitivanje odnosa prema reakcijama korisnika. Organizacija koja pozorno prati pohvale, a zanemaruje sadržajno obrazložene prigovore, stvara nepotpunu sliku odnosa s javnostima. Velik broj ponavljanja poruke pritom ne dokazuje razumijevanje niti povjerenje. Primjerice, ustanova može ostvariti znatan doseg objave o kvaliteti svojih usluga, dok korisnici u komentarima opisuju neriješene probleme. Komunikacijski odgovoran postupak uključivao bi razmatranje tih iskustava, provjeru činjenica i objašnjenje poduzetih mjera. Taj primjer ilustrira primjenu metafore, bez poistovjećivanja pojedine tehnologije ili platforme s mitološkim likovima.

Vrijednost Eho i Narcisa za komunikacijsko obrazovanje nalazi se u pitanjima koja njihov odnos otvara: tko ima vlastiti glas, tko određuje prihvatljiv odgovor i postoji li spremnost da se čuje drukčije iskustvo. Mit omogućuje razmatranje odnosa između izražavanja i slušanja, samopredstavljanja i samokritičnosti te vidljivosti i uzajamnoga priznanja. U odnosima s javnošću njegova je pouka osobito relevantna kada komunikacija postane usmjerena na održavanje poželjne slike, a oslabi njezina sposobnost primanja povratnih informacija. Održivi odnosi zahtijevaju i samostalnost sudionika i spremnost na međusobno razumijevanje.

Povezane natuknice

Aktivno slušanje; Dijalog; Empatija; Povratna informacija; Međuljudska komunikacija; Organizacijsko slušanje; Imidž; Dvosmjerni simetrični model.