HIBRIDNA INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA

Hybrid interpersonal communication

Slovo H Zoran Tomić

Autor: Zoran Tomić

Hibridna interpersonalna komunikacija proces je u kojem se tijekom zajedničke fizičke prisutnosti osoba neposredna verbalna i neverbalna interakcija prepliće s digitalno posredovanim razmjenama i sadržajima, uključujući moguću uporabu generativne umjetne inteligencije. Obuhvaća preusmjeravanje pozornosti, prijelaze između komunikacijskih aktivnosti i prenošenje sadržaja u zajednički razgovor. U ovdje predloženom određenju pojam ima status radnoga analitičkog koncepta: povezuje postojeće spoznaje o interpersonalnoj komunikaciji, digitalnom posredovanju i komunikacijskoj prisutnosti, dok njegovu objašnjavajuću vrijednost treba dodatno teorijski i empirijski provjeriti.

Teorijski temelj pojma čini interpersonalna komunikacija kao proces uzajamnog oblikovanja poruka, značenja i odnosa. Tomić i Jugo (2021) ističu njezinu dinamičnost te razlikovanje sadržajnih i odnosnih informacija. Sugovornici razmjenjuju informacije o određenoj temi, ali istodobno ponašanjem pokazuju zainteresiranost, bliskost, poštovanje ili udaljavanje. DeVito (2022) naglašava komunikacijske izbore i njihove posljedice za odnose. U hibridnom okruženju takvi izbori uključuju trenutak korištenja uređaja, objašnjavanje digitalne aktivnosti i odluku o dijeljenju sadržaja s prisutnima.

Hibridnost označava povezanost neposrednih i digitalnih aktivnosti unutar iste društvene situacije. Primjerice, osoba tijekom druženja razgovara s prijateljem, odgovara na poruku odsutnog člana obitelji i zatim pokazuje fotografiju koja postaje zajednička tema. Vremensko preklapanje tih aktivnosti ne znači da sudionik sve poruke obrađuje jednako pozorno. Analitički je važno kako prelazi između aktivnosti, što pritom propušta ili uključuje te kako sugovornici razumiju promjenu njegove dostupnosti. Digitalna aktivnost može proširiti razgovor, ostati zasebna ili otežati njegovo održavanje. Pojam se oslanja na nekoliko srodnih pristupa. Licoppe (2004) povezanom prisutnošću opisuje održavanje odnosa povezivanjem neposrednih susreta i udaljenih komunikacijskih razmjena. Walther (1996) pokazuje da računalno posredovana komunikacija može imati interpersonalna i hiperpersonalna obilježja, pa fizička udaljenost ne isključuje odnosnu bliskost. Reinsch i suradnici (2008) višestruko komuniciranje određuju kroz sudjelovanje u razgovorima koji se vremenski preklapaju. Hibridna interpersonalna komunikacija obuhvaća i pregledavanje sadržaja ili konzultiranje digitalnog sustava kada se te aktivnosti povezuju s neposrednim susretom.

Važno je razlikovati fizičku suprisutnost od komunikacijske dostupnosti. Osoba može sjediti uz sugovornika, a pozornost usmjeravati prema sadržaju na zaslonu. Može također privremeno koristiti uređaj radi zajedničkog cilja, primjerice pronalaženja informacije potrebne razgovoru. Komunikacijska dostupnost ovdje označava spremnost koja se pokazuje primanjem, razmatranjem i odgovaranjem na sugovornikove poruke. Njezino se značenje procjenjuje kroz slijed interakcije, a ne samo prema položaju uređaja ili trajanju njegova korištenja. Relevantni su odgovori, pitanja, objašnjenja i povratak zajedničkoj temi.

Neverbalna komunikacija posebno je važna jer omogućuje tumačenje uključenosti i organiziranje razgovora. Pogled, izraz lica, položaj tijela, geste i glasovna obilježja mogu pokazivati usmjerenost prema sugovorniku ili drugoj aktivnosti (Tomić & Jugo, 2021). Međutim, osmijeh može biti reakcija na prisutnu osobu ili upravo pročitanu poruku. Okretanje zaslona prema drugima može predstavljati poziv na zajedničko sudjelovanje. Izdvojeno ponašanje zato nema jednoznačno značenje: potrebno ga je povezati s prethodnim iskazima, objašnjenjem digitalne aktivnosti i reakcijama prisutnih.

Slušanje povezuje pozornost, razumijevanje i odgovaranje. Bodie (2011) aktivno empatijsko slušanje razmatra kroz opažanje, obradu i odgovor, čime omogućuje razlikovanje slušanja od same čujnosti poruke. U hibridnoj situaciji osoba može čuti riječi, ali propustiti emocionalni ton ili pitanje koje zahtijeva odgovor. Može smatrati da uspješno prati razgovor, dok sugovornik doživljava zanemarivanje. Takva razlika u procjenama važna je za razumijevanje odnosa. Tema susreta i njegova emocionalna važnost također utječu na očekivanja o prihvatljivosti digitalnih aktivnosti.

U predloženom okviru razlikuju se integrativni, paralelni i ometajući obrazac. Integrativni nastaje kada digitalni sadržaj postaje dostupan zajedničkom razmatranju, primjerice pokazivanjem fotografije ili zajedničkim formuliranjem pitanja umjetnoj inteligenciji. Paralelni označava preklapanje neposrednog razgovora i zasebne digitalne aktivnosti uz ograničeno povezivanje sadržaja. Ometajući se odnosi na epizode u kojima se pojavljuju teškoće uzajamne uključenosti: neodgovorena pitanja, ponavljanje iskaza, propuštanje govornih izmjena ili izraženo nezadovoljstvo. Ti obrasci predstavljaju analitički prijedlog, mogu se izmjenjivati tijekom susreta i zahtijevaju provjeru.

Istraživanja uporabe pametnih telefona upozoravaju na različite posljedice digitalnih aktivnosti. Dwyer i suradnici (2018) utvrdili su da korištenje telefona može smanjiti uživanje u neposrednim društvenim interakcijama, uz važnu ulogu odvlačenja pozornosti. Stevic i Matthes (2023) u anketnom istraživanju nalaze pozitivnu povezanost zajedničke uporabe telefona sa zadovoljstvom prijateljskim odnosom. Potonji nalaz ne dokazuje uzročnost, ali podupire razlikovanje individualne i zajedničke uporabe. Hibridnu komunikaciju stoga treba analizirati prema svrsi, načinu uključivanja drugih i doživljaju sudionika. Generativna umjetna inteligencija proširuje hibridnu situaciju kroz nekoliko uloga. Može pomagati oblikovanju poruke namijenjene drugoj osobi, biti sustav kojem se korisnik izravno obraća ili pružati sadržaj za zajedničku raspravu. Hancock i suradnici (2020) komunikaciju posredovanu umjetnom inteligencijom određuju kao interpersonalnu komunikaciju u kojoj sustav djeluje u ime komunikatora mijenjanjem, dopunjavanjem ili stvaranjem poruka. Izravno obraćanje sustavu pripada i području komunikacije čovjeka i stroja (Guzman & Lewis, 2020). Te uloge treba razlikovati pri analizi konkretnog susreta.

Kada se odgovor umjetne inteligencije prenese prisutnim osobama, ljudski sudionik odabire upit, dio odgovora i način predstavljanja. Dostupnost izvornog upita i cjelovitog odgovora utječe na mogućnost zajedničke procjene. Tvrdnja da je određeni odgovor dao AI može potaknuti raspravu, ali može poslužiti i pokušaju njezina zatvaranja. Zato su važni provjera informacija, razlikovanje prijedloga od činjenica i mogućnost osporavanja. Uključivanje sustava također otvara pitanja autentičnosti poruke, autorstva i odgovornosti za sadržaj koji osoba prenosi drugima.

Za odnose s javnošću koncept je relevantan u sastancima, savjetovanju, timskom radu i razgovorima s dionicima. Usmjerava pozornost prema tome kako sudionici održavaju uzajamnu dostupnost u okruženju više komunikacijskih aktivnosti. Komunikacijska kompetentnost uključuje objašnjavanje prijelaza na digitalnu aktivnost, uvažavanje očekivanja sugovornika i omogućivanje sudjelovanja u zajedničkom sadržaju. Etička dimenzija obuhvaća privatnost odsutnih osoba, odgovorno dijeljenje poruka i provjeru digitalnih informacija. Vrijednost predloženog koncepta nalazi se u povezivanju tih pitanja na razini komunikacijske epizode, uz očuvanje interpersonalnog odnosa kao središta analize.

**Povezane natuknice **

Interpersonalna komunikacija; Verbalna komunikacija; Neverbalna komunikacija; Aktivno slušanje; Komunikacijska kompetentnost; Višestruko komuniciranje; Povezana prisutnost; Phubbing; Umjetna inteligencija; Komunikacija posredovana umjetnom inteligencijom.

Izvori i literatura

Bodie, G. D. (2011). The Active-Empathic Listening Scale (AELS): Conceptualization and evidence of validity within the interpersonal domain. Communication Quarterly, 59(3).

DeVito, J. A. (2022). The interpersonal communication book (16th ed.). Pearson. Dwyer, R. J., Kushlev, K., & Dunn, E. W. (2018). Smartphone use undermines enjoyment of face-to-face social interactions. Journal of Experimental Social Psychology, 78.

Guzman, A. L., & Lewis, S. C. (2020). Artificial intelligence and communication: A Human–Machine Communication research agenda. New Media & Society, 22(1).

Hancock, J. T., Naaman, M., & Levy, K. (2020). AI-mediated communication: Definition, research agenda, and ethical considerations. Journal of Computer-Mediated Communication, 25(1).

Licoppe, C. (2004). ‘Connected’ presence: The emergence of a new repertoire for managing social relationships in a changing communication technoscape. Environment and Planning D: Society and Space, 22(1).

Reinsch, N. L., Jr., Turner, J. W., & Tinsley, C. H. (2008). Multicommunicating: A practice whose time has come? Academy of Management Review, 33(2).

Stevic, A., & Matthes, J. (2023). Co-present smartphone use, friendship satisfaction, and social isolation: The role of coping strategies. Computers in Human Behavior, 149, Article 107960.

Tomić, Z., & Jugo, D. (2021). Temelji međuljudske komunikacije. Sveučilište u Mostaru; Synopsis; Edward Bernays University College.

Tomić, Z., Volarić, T., Obradović, Đ (2022): Umjetna inteligencija u odnosima s javnošću, South Eastern European Journal of Communication, Vol. 4, No. 2, PRESSUM, Mostar.

Tomić, Z., Marojević Tomić, D., Tomić, I. E. (2026): SOKRAT – DA komunikacijski model u medicini – novi paradigmatski okvir za unaprjeđenje kliničke i organizacijske komunikacije, Liječnički vjesnik, Vol. 148 No. 3-4.

Walther, J. B. (1996). Computer-mediated communication: Impersonal, interpersonal, and hyperpersonal interaction. Communication Research, 23(1), 3–43.

Preporučeno citiranje

Tomić, Z. (2026). Hibridna interpersonalna komunikacija. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija