Autori: Marijan Primorac, Iko Skoko i Zoran Tomić
Komunikacijski proces obuhvaća oblikovanje, prenošenje i tumačenje poruka u određenom odnosu i kontekstu. Sudionici se služe riječima, slikama, glasom, gestama i drugim znakovima kako bi drugima nešto priopćili te iz njihova odgovora razabrali kako su shvaćeni. Pojam procesa upućuje na povezanost komunikacijskih događaja u vremenu. Ono što je rečeno na prethodnom sastanku može odrediti smisao današnje kratke napomene, a pitanje postavljeno danas može promijeniti sutrašnju odluku. U međuljudskoj komunikaciji, kao i u odnosima s javnošću, moguće je stoga zasebno ispitati je li poruka došla do primatelja, kako ju je protumačio i kakve je posljedice razmjena imala za sudionike (DeVito, 2019; Tomić & Jugo, 2021).
Klasični prijenosni model polazi od problema pouzdanosti prijenosa. U Shannonovu (1948) prikazu izvor odabire poruku, odašiljač je pretvara u signal prikladan za prijenos kanalom, a prijamnik iz primljenog signala rekonstruira poruku za odredište. Te se razlike lako uočavaju u radijskom prijenosu. Spiker izgovara obavijest, tehnička oprema prenosi signal, a slušatelj čuje najavu. Smetnja može prekriti upravo broj perona s kojega vlak polazi. Ako se broj pri ponavljanju razgovijetno čuje, tehnička je teškoća otklonjena. Razumije li putnik jezik obavijesti i stigne li na vlak zasebna su pitanja. Shannonov matematički model osobito je vrijedan upravo zato što precizno određuje koji dio širega komunikacijskog procesa objašnjava.
U ljudskoj komunikaciji kodiranje označuje izbor znakova kojima osoba izražava ono što želi priopćiti. Dekodiranje obuhvaća prepoznavanje znakova i njihovo tumačenje u okolnostima u kojima ih primatelj susreće. Schramm (1954) značenje dovodi u vezu s poljima iskustva sudionika. Dvije osobe mogu poznavati isti jezik, a različito razumjeti stručni izraz, šalu ili prešutnu pretpostavku. Kada urednik suradniku vrati tekst uz napomenu „treba nam jači početak”, iskusni novinar može zaključiti da najvažniju vijest treba premjestiti u prvu rečenicu. Početnik istu napomenu može razumjeti kao poziv na dramatičniji stil. Urednik koji pokaže koja je informacija čitatelju najvažnija daje obojici zajedničko uporište za preradu teksta.
Interakcijski model u središte stavlja povratnu informaciju. Primatelj odgovara na poruku, preuzima ulogu pošiljatelja i tako omogućuje prethodnom govorniku da provjeri ili izmijeni svoje tumačenje. Na urednikovu napomenu početnik, primjerice, može uzvratiti pitanjem treba li promijeniti ton ili redoslijed podataka. Pitanje otkriva dvije mogućnosti koje urednik pri prvom čitanju uopće nije razmatrao. Povratna informacija može biti neposredna ili odgođena, izričita ili posredna. Izostanak odgovora osobito je teško protumačiti. Suradnik je možda prihvatio uputu, možda još nije pročitao poruku ili se ustručava pokazati da je nije razumio. Svaka od tih mogućnosti vodi drukčijem sljedećem potezu (DeVito, 2019; Schramm, 1954).
Transakcijski model objašnjava situacije u kojima se primanje i odašiljanje znakova odvijaju istodobno. Dok urednik govori, vidi kako suradnik olovkom označuje jednu rečenicu i već prema tom pokretu usmjerava daljnje objašnjenje. Suradnik istodobno sluša, bira što će zabilježiti i svojim postupkom utječe na tijek razgovora. Barnlund (1970) upozorava na to da sudionici pridaju značenje različitim znakovima koji su im dostupni u situaciji. Za razliku između interakcijskog i transakcijskog prikaza presudno je što promatrač želi objasniti. Smjenjivanje pitanja i odgovora vidi se iz prijepisa razgovora. Da bi se razumjelo zašto je govornik usred rečenice zastao ili promijenio primjer, često treba vidjeti što se istodobno događalo među sugovornicima.
Kontekst obuhvaća fizičke okolnosti, društvene uloge, kulturna očekivanja i povijest odnosa. Watzlawick i suradnici (1967) razlikuju sadržajni i odnosni aspekt komunikacije. Pitanje „Možete li objasniti kako ste došli do toga zaključka?” traži obrazloženje, ali način na koji ga sugovornik prima ovisi i o tome tko pita, pred kim i kakvim tonom. Na mentorskim konzultacijama student u njemu može prepoznati poziv da razvije argument. Nakon višekratnog javnog osporavanja njegova rada isto pitanje može čuti kao izraz nepovjerenja. Metakomunikacija, odnosno razgovor o samoj komunikaciji, omogućuje sudionicima da razjasne takvu dvojbu. Mentor može objasniti što pitanjem želi postići, a student reći kako je razumio njegovu primjedbu.
Komunikacijski šum zajednički je naziv za smetnje koje otežavaju prijenos ili tumačenje poruke. U analizi međuljudske komunikacije važno je utvrditi gdje je teškoća nastala. Slaba veza može prekinuti rečenicu, umor otežati praćenje razgovora, a višeznačan izraz navesti sudionike na različite zaključke. Ponavljanje pomaže osobi koja je propustila dio rečenice. Osobi koja je čula svaku riječ i ostala u dvojbi više pomažu primjer ili preoblikovanje iskaza. Moguće je i potpuno razumjeti poruku te se usprotiviti prijedlogu koji ona sadržava. Ako se neslaganje pogrešno protumači kao nerazumijevanje, pošiljatelj će ponavljati obrazloženje upravo onda kada bi trebao saslušati prigovor (DeVito, 2019; Tomić & Jugo, 2021).
U odnosima s javnošću komunikacijski proces može se pratiti na primjeru sveučilišta koje najavljuje produljeno radno vrijeme knjižnice „tijekom ispitnog roka”. Studentima koji uče vikendom ta formulacija može značiti da je knjižnica otvorena i subotom, dok se odluka uprave odnosi samo na radne dane. Pitanje studentskog predstavnika otkriva dvosmislenost, pa knjižnica u obavijest upisuje točne dane i sate. Daljnji razgovor može otkriti i sadržajno važniji problem. Studentima koji rade tijekom tjedna subotnji je pristup građi važniji od dodatnog večernjeg sata radnim danom. Kada služba za odnose s javnošću prenese taj razlog upravi, povratna informacija postaje podlogom za razmatranje same odluke. Macnamara (2016) takvu sposobnost organizacije da primi, razmotri i u odlučivanje uključi iskaze svojih javnosti povezuje s organizacijskim slušanjem.
U javnoj komunikaciji poruka se može nastaviti mijenjati i nakon prve objave. Studentski portal može iz obavijesti izdvojiti naslov o duljem radnom vremenu, a član studentske skupine proslijediti samo snimku naslova. Čitatelj koji prvi put susretne vijest u toj skupini pred sobom ima drukčiju poruku od one koju je knjižnica objavila na svojim stranicama. Ispravak na izvornoj stranici stoga neće nužno doći do osoba koje su pročitale izdvojeni naslov. Rekonstrukcija komunikacijskog procesa u takvu slučaju zahtijeva utvrđivanje koju je inačicu poruke pojedina javnost primila, kada ju je primila i komu je mogla uputiti pitanje.
Pri procjeni ishoda svaki pokazatelj odgovara na određeno pitanje. Broj otvaranja obavijesti govori o njezinoj vidljivosti, odgovori studenata o tome znaju li kada knjižnica radi, a podaci o posjetima o korištenju usluge. Čak i kada su termini svima jasni, odluka može ostati predmetom opravdanog spora. Za prosudbu kvalitete komunikacijskog procesa tada je važno može li uprava vjerno izložiti studentski prigovor te mogu li studenti provjeriti kako je razmotren i na čemu se temelji konačna odluka.
Povezane natuknice
Komunikacijski kanal, poruka, povratna informacija, komunikacijski šum, interpersonalna komunikacija, organizacijsko slušanje.
Izvori i literatura
Barnlund, D. C. (1970). A transactional model of communication. In K. K. Sereno & C. D. Mortensen (Eds.), Foundations of communication theory. Harper & Row.
DeVito, J. A. (2019). The interpersonal communication book (15th ed.). Pearson.
Macnamara, J. (2016). Organizational listening: Addressing a major gap in public relations theory and practice. Journal of Public Relations Research, 28(3–4).
Schramm, W. (1954). How communication works. In W. Schramm (Ed.), The process and effects of mass communication. University of Illinois Press.
Shannon, C. E. (1948). A mathematical theory of communication. The Bell System Technical Journal, 27(3).
Tomić, Z., & Jugo, D. (2021). Temelji međuljudske komunikacije. Sveučilište u Mostaru; Synopsis; Edward Bernays University College.
Watzlawick, P., Beavin, J. H., & Jackson, D. D. (1967). Pragmatics of human communication: A study of interactional patterns, pathologies, and paradoxes. W. W. Norton.
Preporučeno citiranje
Primorac, M., & Tomić, Z. (2026). Komunikacijski proces. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija