MEĐUKULTURNA KOMUNIKACIJA U DIPLOMACIJI

Autor: Krešo Glavač

Međukulturna komunikacija u diplomaciji označava proces razmjene i tumačenja poruka između diplomatskih predstavnika, institucija i javnosti različitih kulturnih pripadnosti. Obuhvaća jezik, komunikacijske stilove, neverbalno ponašanje, vrijednosti i očekivanja koja utječu na razumijevanje diplomatskih poruka. Njezina je svrha omogućiti djelotvornu suradnju, vjerodostojno predstavljanje interesa i sprječavanje nesporazuma nastalih zbog različitih načina izražavanja i interpretacije. Kulturna osjetljivost pritom ne podrazumijeva odustajanje od vlastitih stajališta, nego sposobnost njihova iznošenja na način koji sugovornik može razumjeti bez nepotrebnoga narušavanja odnosa (Cohen, 1997).

Diplomatska komunikacija odvija se na sjecištu nacionalnih, institucionalnih, profesionalnih i osobnih identiteta. Ponašanje diplomata stoga nije moguće objasniti isključivo pripadnošću određenoj državi. Na njega utječu obrazovanje, profesionalno iskustvo, pregovarački mandat, položaj u instituciji i konkretna politička situacija. Kulturne razlike treba promatrati kao moguće izvore različitih očekivanja, a ne kao nepromjenjive osobine svih pripadnika neke zajednice. UNESCO (2013) međukulturne kompetencije povezuje s poštovanjem različitosti, dijalogom i sposobnošću uspostavljanja odnosa preko kulturnih granica. Takav pristup zahtijeva otvorenost prema drugima i kritičko preispitivanje vlastitih pretpostavki.

Jedno od utjecajnih polazišta jest Hallovo (1976) razlikovanje komunikacije visokoga i niskoga konteksta. U komunikaciji niskoga konteksta veći dio značenja izražava se izravno riječima, dok se u komunikaciji visokoga konteksta znatnije oslanja na odnos među sugovornicima, situaciju, prethodno iskustvo i prešutno razumijevanje. U diplomatskom razgovoru izravno odbijanje može jednom sugovorniku značiti jasnoću, a drugome nepotrebnu grubost. Neizravno izražena rezerviranost može se, pak, pogrešno protumačiti kao prihvaćanje. Cohen (1997) pokazuje važnost tih razlika za međunarodno pregovaranje. Riječ je o analitičkim usmjerenjima, a ne o osnovi za kruto razvrstavanje država ili pojedinaca.

Kulturne dimenzije također pomažu u prepoznavanju različitih očekivanja. Hofstede i suradnici (2010) razmatraju, među ostalim, distancu moći, individualizam i kolektivizam te izbjegavanje neizvjesnosti. U diplomatskoj praksi takve razlike mogu biti relevantne za odnos prema autoritetu, način donošenja odluka i potrebu za preciznim postupcima. Primjerice, član izaslanstva možda neće iznijeti neslaganje pred nadređenim, iako ga smatra važnim. Međutim, pokazatelji na razini društva nisu pouzdana osnova za predviđanje ponašanja pojedinca. Njihova je vrijednost prvenstveno u poticanju pitanja koja treba provjeriti u konkretnom susretu. Jezik predstavlja posebno osjetljivo područje međukulturne komunikacije. Poznavanje zajedničkoga jezika ne jamči jednako razumijevanje izraza, metafora, humora ili stupnja obvezivanja. Izjava da će se prijedlog „razmotriti” može označavati stvarnu otvorenost, potrebu za dodatnim konzultacijama ili uljudno izbjegavanje odbijanja. Diplomatska praksa zato zahtijeva razlikovanje pristojnosti od suglasnosti te namjere od preuzete obveze. Pri uporabi prevoditelja važno je omogućiti pripremu stručne terminologije, govoriti jasno i ostaviti dovoljno vremena za prijenos značenja. Posebno osjetljive formulacije treba zajednički provjeriti prije javnoga objavljivanja ili unošenja u dokument.

Neverbalna komunikacija obuhvaća kontakt očima, geste, izraze lica, fizičku udaljenost, ton glasa i šutnju. Njihovo značenje ovisi o situaciji i kulturnim očekivanjima. Šutnja može izražavati promišljanje, poštovanje, neslaganje ili nelagodu, pa je nije opravdano automatski tumačiti kao nezainteresiranost. Slično vrijedi za srdačnost, suzdržanost ili intenzitet gestikulacije. Hallov (1976) pristup upozorava na važnost prešutnih kulturnih obrazaca. U diplomaciji je zato korisno promatrati skup verbalnih i neverbalnih znakova te, kada je potrebno, značenje provjeriti nenametljivim pitanjem.

Razlike se pojavljuju i u odnosu prema vremenu, protokolu i izgradnji povjerenja. Jedna strana može očekivati neposredan prelazak na dnevni red, dok druga prethodno upoznavanje smatra uvjetom ozbiljnoga razgovora. Različita očekivanja mogu postojati i glede brzine odgovora, redoslijeda izlaganja ili razine formalnosti. Priprema zato uključuje dogovor o organizaciji sastanka i upoznavanje s protokolarnim pravilima. Prilagodba ne znači nekritičko prihvaćanje svih očekivanja, nego traženje postupka koji omogućuje suradnju uz očuvanje profesionalnoga dostojanstva sudionika.

Posebnu važnost ima očuvanje dostojanstva i društveno priznatoga položaja sugovornika, često označeno pojmom obraza. Ting-Toomey i Oetzel (2001) međukulturni sukob promatraju kroz povezanost kulture, identiteta i situacijskih okolnosti. Javno osporavanje kompetentnosti ili namjera druge strane može otežati prihvaćanje prijedloga, čak i kada postoji prostor za sadržajni dogovor. Diplomatski primjereno neslaganje zato usmjerava kritiku na problem, omogućuje obrazloženje i ostavlja mogućnost povlačenja ili prilagodbe stajališta bez poniženja. Očuvanje odnosa pritom ne isključuje jasno postavljanje granica.

Sprječavanje nesporazuma zahtijeva aktivno slušanje, parafraziranje i provjeru razumijevanja. Umjesto pretpostavke da je poruka jasna, korisno je sažeti dogovoreno i zatražiti potvrdu. Primjerice, nakon razgovora može se provjeriti podrazumijeva li spomenuta potpora načelnu suglasnost ili spremnost na konkretnu aktivnost. Takva pitanja smanjuju mogućnost različitoga tumačenja istoga susreta. Važno je razlikovati kulturni nesporazum od stvarnoga sukoba interesa: bolje razumijevanje komunikacijskoga stila može olakšati pregovore, ali samo po sebi ne uklanja politička ili materijalna neslaganja.

U javnoj i digitalnoj diplomaciji međukulturna osjetljivost uključuje prilagodbu poruka različitim javnostima. Simbol, fotografija ili humoristična objava mogu izazvati reakcije koje pošiljatelj nije predvidio. Prijevod zato treba pratiti provjera kulturnih konotacija, povijesnih osjetljivosti i konteksta objavljivanja. U odnosima s javnošću to podrazumijeva istraživanje javnosti, suradnju s lokalnim poznavateljima i praćenje povratnih informacija. Cilj nije stvaranje različitih, međusobno proturječnih poruka, nego razumljivo predstavljanje istoga temeljnog stajališta uz uvažavanje iskustava primatelja.

Međukulturna kompetencija razvija se učenjem, iskustvom i refleksijom. Deardorff (2006) povezuje je sa stavovima otvorenosti i poštovanja, kulturnom samosviješću te sposobnošću slušanja, promatranja i tumačenja. Primijenjeno na diplomaciju, to uključuje simulacije pregovora, analizu nesporazuma i povratne informacije suradnika. Vrednovanje treba obuhvatiti stvarno ponašanje, a ne samo poznavanje kulturnih običaja. Uspješna međukulturna komunikacija očituje se u preciznijem razumijevanju, primjerenom izražavanju neslaganja i očuvanju mogućnosti suradnje. Ona predstavlja trajnu profesionalnu sposobnost koja pridonosi povjerenju, diplomatskoj vjerodostojnosti i kvaliteti međunarodnih odnosa.

**Povezane natuknice **

Međukulturna komunikacija; Javna diplomacija; Digitalna diplomacija; Diplomatski protokol; Pregovaranje; Neverbalna komunikacija; Aktivno slušanje; Hofstedeove kulturne dimenzije.