Autor: Zoran Tomić
Menadžerska pristranost u kriznom komuniciranju označava sklonost da se početak, težina i završetak krize prosuđuju ponajprije prema posljedicama koje događaj ima za organizaciju i njezino vodstvo. Za upravu željezničkog prijevoznika, primjerice, kriza može završiti ponovnom uspostavom voznog reda. Za putnika koji je satima čekao obavijest i još pokušava ostvariti povrat troškova posljedice traju. Obje strane mogu točno opisati vlastito iskustvo. Pristranost nastaje kada vodstvo vlastiti kriterij oporavka prihvati kao mjerilo iskustva svih pogođenih i na toj osnovi zaključi da je daljnje komuniciranje suvišno.
Pojam se odnosi na organizacijsku praksu i na način istraživanja kriza. U praksi se očituje u odabiru informacija koje dolaze pred krizni tim, pitanjima kojima tim daje prednost i osobama koje priznaje kao vjerodostojne sugovornike. U istraživanju nastaje kada se kriza rekonstruira pretežno iz priopćenja, intervjua s rukovoditeljima i pokazatelja poslovnog oporavka. Takav izbor izvora omogućuje dobar uvid u odluke uprave, ali ostavlja otvorenim pitanje što se događalo ljudima koji su s posljedicama tih odluka živjeli. Pearson i Clair (1998) upravo povezivanjem psihološke, društveno-političke i tehnološko-strukturne perspektive proširuju analizu organizacijskih kriza.
Kako nastaje pristrana procjena
Uloga rukovoditelja određuje što će najprije primijetiti. On odgovara za kontinuitet rada, zaposlenike i sredstva kojima organizacija raspolaže. Podaci o prihodima, prekidima rada i medijskim objavama često su mu dostupni već na početku sastanka. Iskustvo korisnika koji ne uspijeva dobiti odgovor telefonom može izostati čak i iz uredno pripremljenog izvješća. Ako sustav bilježi samo odgovorene pozive, najteže pogođeni korisnici mogu nestati upravo iz evidencije kojom uprava procjenjuje opseg teškoća. Pristranost tada proizlazi iz načina na koji organizacija prikuplja podatke, čak i kada nitko svjesno ne odbacuje neugodne vijesti.
Organizacijsku sklonost vlastitom gledištu može pojačati potvrđujuća pristranost. Nickerson (1998) opisuje kako ljudi lakše traže ili prihvaćaju podatke koji podupiru već oblikovano uvjerenje. Krizni tim koji prve pritužbe protumači kao izoliran slučaj može svakom sljedećem pozivu pristupiti kao zasebnom incidentu. Deset sličnih prijava tada ostaje raspoređeno u deset uredno zatvorenih predmeta. Promjena prosudbe počinje povezivanjem prijava prema zajedničkom obilježju i provjerom pretpostavke da je problem ograničen. Menadžerska i potvrđujuća pristranost mogu se pojaviti zajedno, premda se prva odnosi na povlašten položaj organizacijskog gledišta, a druga na način prosuđivanja dokaza.
Izbor informacija i glasova
U prvim satima krize pristranost je osobito vidljiva u redoslijedu informacija. Vodstvo može prvo objaviti da posluje u skladu s propisima i da je pokrenulo unutarnju provjeru. Korisniku kojemu je isporučen neispravan proizvod najprije je potrebno kazati kako prepoznati spornu seriju, što učiniti s proizvodom i gdje može dobiti pomoć. Coombs (2019) razlikuje informacije koje ljudima omogućuju zaštitno postupanje, informacije koje im pomažu razumjeti događaj i nositi se s njegovim posljedicama te poruke povezane s reputacijom organizacije. Prioritet zaštitnih uputa ima i etičko i praktično opravdanje. Pogođena osoba neke odluke mora donijeti prije nego što organizacija utvrdi uzrok i odgovornost.
Frandsen i Johansen (2017) krizno komuniciranje opisuju kao retoričku arenu u kojoj govore brojni sudionici. Zaposlenici mogu prvi uočiti ponavljanje kvara, korisnici usporediti iskustva, a novinar povezati svjedočanstva iz više mjesta. Pritom jedan sudionik može raspolagati činjenicom koja drugome još nije dostupna. Svjedočanstvo zaposlenika treba provjeriti, kao i tvrdnju uprave. Ako se prvo unaprijed odbaci kao osobni dojam, a druga preuzme kao službena činjenica, položaj govornika zamijenio je provjeru dokaza. Stručnjak za odnose s javnošću može tu razliku učiniti vidljivom tako da uz svaki važan navod zabilježi izvor, stupanj potvrđenosti i pitanje koje još traži odgovor.
Pristranost se može prepoznati i u riječima kojima organizacija opisuje posljedice. Izraz „kratkotrajan prekid” za upravu može precizno označavati trajanje tehničkog kvara. Osobi koja je zbog istog prekida propustila posljednju vezu kući pridjev „kratkotrajan” govori malo o stvarnoj teškoći. Vjerodostojna obavijest može navesti točno vrijeme prekida te zasebno objasniti kakvu pomoć mogu dobiti putnici čije putovanje još traje. Time organizacija zadržava provjerljiv tehnički podatak i priznaje posljedicu koja se iz njega ne može iščitati. Ujedno putnicima omogućuje da isprave nepotpun opis događaja.
Prepoznavanje i vrednovanje
Prije krize korisno je provjeriti čija upozorenja uopće mogu doći do osobe ovlaštene za odluku. U kriznoj vježbi, primjerice, jedan zaposlenik može pratiti put pritužbe od zaprimanja do rasprave na sastanku tima. Ako se izvorni opis pri svakom prijenosu skraćuje, vodstvo može dobiti broj prijava bez informacije o tome zašto je potrebna žurna reakcija. U samoj krizi vrijedno je sačuvati izvorna svjedočanstva i uspoređivati ih s operativnim podacima. Takva provjera povezuje praćenje okoline i savjetovanje vodstva, dvije zadaće odnosa s javnošću važne za pripremu i provedbu kriznog odgovora (Tomić, 2016).
Važna je i uloga stručnjaka za odnose s javnošću na sastanku kriznog tima. Kada ima pristup vodstvu tek nakon što je odluka donesena, može urediti priopćenje, ali teško može utjecati na postupak koji je izazvao pritužbe. Sudjeluje li u raspravi ranije, može predložiti promjenu na temelju onoga što javljaju pogođeni. U primjeru prijevoznika to bi značilo otvoriti mjesto za pomoć putnicima na kolodvoru na kojem su ostali bez veze. Povratna informacija dobiva upravljačku vrijednost kada se može pratiti kako je konkretna primjedba dovela do odluke, tko ju je proveo i jesu li putnici za pomoć doznali na vrijeme.
U naknadnoj analizi posebnu pozornost zaslužuje trenutak u kojem je organizacija proglasila završetak krize. U primjeru željezničkog prijevoznika vrijeme ponovne uspostave prometa može se precizno utvrditi. Za ocjenu komunikacije potrebni su i podaci o tome kada su putnici primili prvu uporabivu obavijest, jesu li upute bile dostupne ljudima bez pametnog telefona i koliko su dugo čekali odgovor na prigovor. Pad broja pritužbi može značiti da je teškoća otklonjena, ali i da su putnici odustali od pokušaja da dobiju odgovor. Razgovor s ljudima koji su odustali pomaže razlikovati ta dva ishoda.
Iz istraživačke perspektive najviše se može doznati usporednom rekonstrukcijom događaja. Na jednu vremensku crtu mogu se unijeti prva upozorenja zaposlenika, odluke uprave, javne objave i trenuci kada su pogođeni doista primili pomoć. Razmak između objave i primitka upute otvara drukčije pitanje od razmaka između kvara i popravka. Prvi pokazuje je li komunikacija došla do ljudi dok im je još mogla koristiti, a drugi opisuje tehnički odgovor. Takav pristup omogućuje precizniju ocjenu rada menadžmenta i otkriva čije je iskustvo promijenilo odluku, a čije je ostalo izvan službenog prikaza krize.
Izvori i literatura
Coombs, W. T. (2019). Ongoing crisis communication: Planning, managing, and responding (5th ed.). SAGE Publications.
Frandsen, F., & Johansen, W. (2017). Organizational crisis communication: A multivocal approach. SAGE Publications.
Nickerson, R. S. (1998). Confirmation bias: A ubiquitous phenomenon in many guises. Review of General Psychology, 2(2).
Pearson, C. M., & Clair, J. A. (1998). Reframing crisis management. Academy of Management Review, 23(1).
Tomić, Z. (2016). Odnosi s javnošću – teorija i praksa (2. dopunjeno i izmijenjeno izd.). Synopsis.
Preporučeno citiranje
Tomić, Z. (2026). Menadžerska pristranost u kriznom komuniciranju. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija