MODELI

Autor: Zoran Tomić

Modeli pojednostavljeni su konceptualni, teorijski, grafički, matematički ili simbolički prikazi stvarnih pojava, procesa, odnosa i sustava koji omogućuju njihovo razumijevanje, objašnjavanje, analiziranje i predviđanje. U znanstvenome istraživanju modeli služe kao analitički instrumenti kojima se složena stvarnost prikazuje kroz odabrane elemente i njihove međusobne veze. Njihova je osnovna funkcija izdvajanje bitnih obilježja određene pojave radi sustavnoga proučavanja i praktične primjene (Littlejohn et al., 2017).

U komunikacijskoj znanosti modeli predstavljaju strukturu komunikacijskoga procesa, njegove sudionike, kanale, poruke, povratne informacije i učinke. Omogućuju razumijevanje načina nastanka, prijenosa i interpretacije značenja. Prema McQuailu i Windahlu (1993), komunikacijski modeli pridonose organiziranju znanja, identificiranju ključnih varijabli i formuliranju istraživačkih pretpostavki.

Razlika između teorije i modela proizlazi iz njihovih različitih znanstvenih funkcija. Teorija nastoji objasniti zašto i pod kojim uvjetima određena pojava nastaje, dok model ponajprije prikazuje njezinu strukturu, odnose i procese. Ipak, modeli mogu sadržavati teorijske pretpostavke, a teorije se često operacionaliziraju modelima. Tomić (2013) naglašava važnost teorija i modela za znanstveno razumijevanje i profesionalnu primjenu odnosa s javnošću.

Modeli se prema svojoj funkciji mogu razlikovati kao deskriptivni, eksplanatorni, prediktivni i normativni. Deskriptivni modeli prikazuju strukturu i obilježja pojava; eksplanatorni objašnjavaju odnose među njihovim sastavnicama; prediktivni omogućuju procjenu mogućih ishoda, dok normativni određuju poželjne postupke i obrasce djelovanja. Modeli mogu biti linearni, interakcijski, transakcijski i sustavski, ovisno o načinu razumijevanja komunikacijskih odnosa.

U odnosima s javnošću modeli imaju posebno značenje jer omogućuju sistematizaciju profesionalnih pristupa, strateško planiranje komunikacije i vrednovanje njezinih učinaka. Među najpoznatijima su četiri Grunig-Huntova modela odnosa s javnošću: model tiskovne agenture i publiciteta, model javnoga informiranja, dvosmjerni asimetrični model i dvosmjerni simetrični model (Grunig & Hunt, 1984). Oni razlikuju komunikacijske pristupe prema smjeru komunikacije, uporabi istraživanja i odnosima između organizacije i javnosti.

Grunig & Hunt, (1984). također obrađuju model otvorenih sustava, koji organizaciju promatra u stalnoj interakciji s društvenim okruženjem. Takvi modeli omogućuju razumijevanje odnosa s javnošću kao organizacijske funkcije koja povezuje unutarnje i vanjske dionike. Znanstvena vrijednost modela ovisi o njihovoj konceptualnoj jasnoći, logičkoj dosljednosti, empirijskoj provjerljivosti i primjenjivosti. Nijedan model ne može potpuno obuhvatiti složenost društvene stvarnosti. Modeli stoga nisu preslike stvarnosti, nego selektivni instrumenti njezina razumijevanja. Njihova je važnost u povezivanju teorijskoga znanja, empirijskoga istraživanja i profesionalne prakse.

Povezane natuknice

Teorija; Komunikacijski modeli; Modeli odnosa s javnošću; Grunig-Huntovi modeli; Model otvorenih sustava; Dvosmjerni simetrični model; Konceptualni model.