NULTI GOVOR

Autor: Zoran Tomić

Nulti govor oblik je javnoga iskaza u kojemu govornik zauzima prostor za odgovor, ali ne pruža informaciju potrebnu za razumijevanje postavljenoga pitanja. Govor može biti dug i naizgled otvoren, dok njegov sadržaj ostaje neodređen. Tomić (2016) opisuje ga kao izlaganje bez posebne poruke ili sadržaja te upozorava na njegovu prisutnost u političkom i diplomatskom komuniciranju. Za njegovo prepoznavanje važniji je odnos pitanja i odgovora nego broj izgovorenih riječi.

Obilježja nultoga govora jesu opće ocjene, apstraktni izrazi, neodređeni rokovi i izostanak provjerljivih tvrdnji. Izjava da institucija „pomno prati stanje” ili „poduzima potrebne korake” ne otkriva koji su koraci poduzeti, tko je za njih odgovoran ni kada se očekuje rezultat. Primjerice, odgovor na pitanje je li donesena odluka o zatvaranju pogona nije potpun ako se ograniči na poruku da uprava „razmatra sve mogućnosti”. Odgovor „Odluka nije donesena; objavit ćemo je u petak” pruža jasnu informaciju bez nagađanja o ishodu.

U političkom intervjuu nulti govor omogućuje govorniku da prijeđe s određenoga pitanja na načela, vrijednosti ili općenite ciljeve. U diplomaciji izjave o „konstruktivnim razgovorima” mogu potvrditi da su se pregovori održali, a da ne otkriju jesu li postignuti dogovori (Tomić, 2016). Suzdržanost je ponekad opravdana zaštitom pregovora, ali se može reći da dogovor još nije postignut ili da se odgovor očekuje nakon sljedećega sastanka. Time se čuva pregovarački prostor i istodobno izbjegava privid da je javnost obaviještena o ishodu. Novinar ili druga zainteresirana osoba može zatražiti pojašnjenje pitanjima tko je donio odluku, što je dogovoreno, koje su mjere provedene i kada će biti objavljeni rezultati. Izostane li odgovor i nakon potpitanja, nedostatak informacija postaje očit.

U krizi je razlika između nultoga govora i privremeno ograničene informacije osobito važna. Organizacija možda još ne zna uzrok događaja, ali može potvrditi što je utvrđeno, navesti upute pogođenima i odrediti vrijeme sljedeće objave. Izjava koja samo ponavlja predanost sigurnosti, a izostavlja poznate podatke o opasnosti, ne ispunjava informacijsku potrebu javnosti. Oprez u formulaciji ne zahtijeva izbjegavanje odgovora: nepoznato se može jasno označiti, a potvrđene činjenice odvojiti od pretpostavki.

Nulti govor razlikuje se od strateške šutnje i tehnike mosta. Kod strateške šutnje organizacija privremeno ne iznosi sadržajan iskaz; opravdanost takve odluke ovisi o okolnostima i mogućnosti da se objasni zašto se pojedinosti ne mogu priopćiti (Smith, 2020). Nulti govor zadržava oblik odgovora, ali izostavlja traženu konkretnost. Most je prijelaz s pitanja na drugu poruku; ako izostavi odgovor na opravdano pitanje, može postati sredstvo nultoga govora. U sva tri slučaja treba procijeniti koje su činjenice dostupne, postoje li razlozi za povjerljivost i što javnost mora znati kako bi mogla djelovati.

Ponavljanje nultoga govora može narušiti povjerenje jer publika iz duljine izjave zaključuje da je odgovor dan, a pritom ostaje bez potrebnoga podatka. Odgovorno komuniciranje uključuje izravan odgovor kada je moguć te otvoreno objašnjenje kada informacija još nije poznata ili se ne smije objaviti. Pritom je korisno navesti tko provjerava činjenice, kada će uslijediti nova obavijest i gdje se mogu dobiti praktične upute. Takva jasnoća smanjuje prostor za glasine i omogućuje razlikovanje opravdane suzdržanosti od izbjegavanja odgovornosti.

Povezane natuknice

Strateška šutnja; Krizno komuniciranje; Tehnika mosta; Političko komuniciranje; Diplomatsko komuniciranje.