POSTISTINA

Autor: Zoran Tomić

Postistina označava društveno i komunikacijsko stanje u kojem provjerljive činjenice imaju slabiji utjecaj na oblikovanje javnoga mnijenja od emocionalnih apela, osobnih uvjerenja i pripadnosti određenim skupinama. Pojam ne znači da je istina nestala, nego da njezina dokazna snaga slabi u javnim raspravama i političkom odlučivanju. U takvu okruženju uvjerljivost poruke sve se manje procjenjuje prema njezinoj činjeničnoj utemeljenosti, a sve više prema tome potvrđuje li postojeće stavove, strahove i očekivanja primatelja (McIntyre, 2018; Tomić, 2026). Pojam je osobitu međunarodnu vidljivost stekao 2016. godine, kada je Oxford Dictionaries izraz post-truth proglasio riječju godine, u kontekstu referenduma o izlasku Ujedinjenoga Kraljevstva iz Europske unije i američkih predsjedničkih izbora. Ipak, političko obmanjivanje, propaganda i manipulacija činjenicama znatno su stariji fenomeni. Posebnost postistine odnosi se na okolnosti u kojima razotkrivanje neistinitosti ne mora bitno umanjiti prihvaćenost poruke ili vjerodostojnost njezina izvora. Time se slabi javna odgovornost za izgovorenu riječ.

Za razumijevanje postistine važna je razlika između laganja i ravnodušnosti prema istini. Frankfurt (2005) objašnjava da lažljivac poznaje ili pretpostavlja istinu te je nastoji prikriti, dok govornik ravnodušan prema istini oblikuje iskaz prema željenom učinku, neovisno o njegovoj točnosti. Takav govor može sadržavati i istinite i neistinite tvrdnje, ali njihov odabir određuje korist za govornika. Postistiniti diskurs zato ne počiva isključivo na izmišljotinama, nego i na selektivnom iznošenju činjenica, prešućivanju konteksta te zamjeni argumentacije dojmovima.

Postistinu treba razlikovati od pojedinačnih oblika informacijskoga poremećaja. Wardle i Derakhshan (2017) razlikuju netočne informacije koje se dijele bez namjere nanošenja štete, dezinformacije koje se svjesno stvaraju i šire radi nanošenja štete te istinite informacije koje se koriste za nanošenje štete, primjerice objavljivanjem privatnih podataka. Postistina predstavlja širi društveni okvir u kojem takvi sadržaji mogu steći utjecaj. Stoga nije svaka pogreška primjer postistine, niti je svako emocionalno obraćanje manipulativno. Problem nastaje kada emocije sustavno potiskuju provjeru tvrdnji i odgovornost za njihovu točnost. Psihološku podlogu postistine čine sklonost prihvaćanju informacija koje potvrđuju postojeća uvjerenja, motivirano zaključivanje i zaštita vlastitoga društvenog identiteta. Ljudi informacije ne procjenjuju samo prema dokazima nego i prema njihovu izvoru te odnosu prema skupini kojoj pripadaju. Ispravak netočnosti zato može biti nedostatan ako se doživljava kao napad na osobne vrijednosti ili pripadnost. McIntyre (2018) postistinu povezuje s podređivanjem činjenica ideološkim interesima, pri čemu željena interpretacija dobiva prednost pred dokazima koji joj proturječe.

Digitalno komunikacijsko okruženje olakšava brzo umnožavanje poruka, povezivanje istomišljenika i širenje emocionalno privlačnih sadržaja. Međutim, postistinu nije opravdano svesti na posljedicu društvenih mreža. Lewandowsky i suradnici (2017) smještaju je u širi kontekst političke polarizacije, fragmentacije medija, društvenih nejednakosti i slabljenja povjerenja u znanost. Digitalne tehnologije djeluju zajedno s tim procesima. Posljedica može biti nastajanje komunikacijskih zajednica koje prihvaćaju različita mjerila vjerodostojnosti i sve teže uspostavljaju zajedničku činjeničnu osnovu rasprave.

U odnosima s javnošću postistina otvara pitanje profesionalne odgovornosti za kvalitetu javnoga prostora. Organizacije mogu sudjelovati u njezinu širenju prikrivanjem relevantnih podataka, obmanjujućim predstavljanjem rezultata ili ponavljanjem neutemeljenih tvrdnji. Odgovorna komunikacijska praksa podrazumijeva provjeru informacija, jasno razlikovanje činjenica od procjena, dostupnost izvora te pravodobno ispravljanje pogrešaka. Posebno je važno priznati neizvjesnost kada potpuni podatci nisu dostupni. Povjerenje se pritom gradi dosljednošću između javnih poruka i organizacijskoga postupanja, a ne samo uvjerljivim nastupom. Takav pristup proizlazi iz potrebe očuvanja vjerodostojnosti javne komunikacije (Tomić, 2026).

Suprotstavljanje postistini zahtijeva povezivanje činjenične provjere, medijske pismenosti, kvalitetnoga novinarstva i transparentnoga institucionalnog djelovanja. Ispravak treba jasno navesti točnu informaciju, objasniti pogrešku i ponuditi razumljivo alternativno objašnjenje. Dugoročno je potrebno razvijati sposobnost procjene izvora, prepoznavanja manipulativnih postupaka i razlikovanja neslaganja o vrijednostima od sporova o provjerljivim činjenicama (Lewandowsky et al., 2017). Demokratska rasprava dopušta različite interese i interpretacije, ali njezina održivost zahtijeva zajednička pravila provjere tvrdnji. Postistina je stoga istodobno komunikacijski, epistemološki i etički problem koji zahvaća odnose između znanja, moći i javnoga povjerenja.

Povezane natuknice

Dezinformacije; Propaganda; Javno mnijenje; Političko komuniciranje; Medijska pismenost; Činjenična provjera; Povjerenje; Etika odnosa s javnošću.