Autor: Zoran Tomić
Privatizacija javnog mnijenja označava proces u kojem privatna organizacija nastoji oblikovati javnu prosudbu tako da se njezini poslovni interesi prihvate kao interesi društva. Obrnuti proces, pretvaranje privatnog mišljenja u javno, nastaje kada građani i organizirane javnosti dovedu u pitanje isključivo pravo uprave da sama prosuđuje o poslovnim odlukama koje imaju posljedice za druge. Tako pitanje što poduzeće smatra prihvatljivim postaje predmetom javne rasprave o tome prema kojim bi mjerilima trebalo poslovati. Robert L. Heath (2005) povezuje ta dva procesa kako bi objasnio promjenu odnosa između američke industrije i građanskog aktivizma. U njegovu izvornom naslovu izraz „publictizing” namjerno je stavljen u navodnike.
Za razumijevanje pojma važno je odrediti što se u tom prijelazu mijenja. Riječ „privatizacija” ovdje ima preneseno značenje. Predmet je analize sposobnost pojedinog aktera da vlastitim interesom odredi okvir u kojem javnost prosuđuje neko pitanje. Nasuprot tome, odluka privatne kompanije može zadržati svoj pravni i poslovni karakter, a ipak postati javno pitanje zbog posljedica koje snose ljudi izvan kompanije. Dewey (1927) upravo u posrednim posljedicama djelovanja vidi osnovu nastanka javnosti. Ondje gdje posljedice dogovora između dviju strana zahvate i treće osobe, pojavljuje se razlog da se te osobe povežu i zatraže da se o njihovim interesima vodi računa.
Heath (2005) prvi proces objašnjava na primjeru američke automobilske industrije. Predstavljanje novih modela automobila bilo je i medijski događaj. Automobil se u oglasima i popularnoj kulturi povezivao s osobnom slobodom, društvenim položajem i američkim načinom života. Za proizvođača je češća zamjena automobila značila veću prodaju. Za kupca je novi model mogao postati javno prepoznatljiv znak uspjeha. Pojam privatizacije javnog mnijenja zahvaća još jedan korak u tom povezivanju. Kada se napredak automobilske industrije počne uzimati kao mjerilo napretka zemlje, uspjeh pojedine gospodarske grane dobiva značenje općega dobra. Time se sužava prostor za pitanja o tome komu takav razvoj koristi i tko snosi njegove troškove.
Privatizaciji javnog mnijenja pogoduje nejednak pristup sredstvima javnog komuniciranja. Organizacija može financirati dugotrajnu kampanju, naručiti istraživanje, osigurati stručne sugovornike i ponavljati isto tumačenje u različitim prigodama. Sproule (1989) taj problem razmatra u odnosu organizacijske retorike i javne sfere. Učinak je posebno važan kada izraz koji je odabrao zainteresirani akter postane uobičajeno ime za cijeli problem. Nazove li se, primjerice, rasprava o otvaranju kamenoloma isključivo „raspravom o radnim mjestima”, stanovnici koji pitaju o izvorima pitke vode lako se mogu prikazati kao protivnici zapošljavanja. Izraz „radna mjesta” upućuje na stvarnu moguću korist, ali unaprijed sužava izbor pitanja koja zajednica smatra opravdanim postaviti.
U drugom procesu mijenja se smjer utjecaja. Heath (2005) povezuje ga s jačanjem pokreta za građanska prava, zaštitu potrošača i zaštitu okoliša u drugoj polovici 20. stoljeća. Ti su pokreti osporavali pretpostavku da je društvena korist industrijskog razvoja dovoljna da opravda svaku pojedinu poslovnu praksu. Za upravu poduzeća ispuštanje otpadnih voda moglo je dugo biti tehničko pitanje proizvodnje. Za stanovništvo nizvodno isto je postupanje otvaralo pitanje o tome tko smije raspolagati rijekom i pod kojim uvjetima. Izraz „pretvaranje privatnog mišljenja u javno” zahvaća upravo trenutak kada mjerila prihvatljivoga poslovanja počinju javno osporavati i oblikovati ljudi na koje se posljedice poslovanja odnose.
U tom je smislu korisno razlikovati objavljivanje osobnog stava od nastanka javnog pitanja. Objava jedne stanovnice o zamućenju rijeke čini njezino zapažanje dostupnim drugima. Kada se jave stanovnici drugih naselja, usporede iskustva, zatraže rezultate mjerenja i obrate se nadležnoj ustanovi, nastaje javnost okupljena oko zajedničkog problema. Pritom nije potrebno da svi stanovnici dijele isto tumačenje uzroka niti da imaju isti prijedlog rješenja. Tomić (2026) određuje javno mnijenje polazeći od međusobnog komuniciranja o društveno relevantnim pitanjima. Blumer (1948) upozorava da raspodjela pojedinačnih odgovora u anketi ne otkriva sama po sebi kako se ljudi oko nekog pitanja povezuju, kome se obraćaju i kako njihovi zahtjevi ulaze u odlučivanje.
Ta razlika ima praktično značenje za istraživanje javnog mnijenja. U zamišljenom slučaju kamenoloma većina ispitanika može poduprijeti „otvaranje novih radnih mjesta”, dok se istodobno većina može zauzimati za zaštitu lokalnog izvorišta. Iz prvog odgovora bilo bi pogrešno izvesti zaključak da je stanovništvo odobrilo određenu lokaciju i predložene uvjete iskapanja. Istraživač stoga treba razlikovati potporu cilju od potpore konkretnoj odluci te pri objavi rezultata navesti što je točno pitao. Herbst (1993) pokazuje da način mjerenja javnog mnijenja utječe i na to kako se rezultat upotrebljava u politici i medijima. Postotak potpore dobiva značenje tek uz pitanje na koje su ispitanici odgovorili.
Za odnose s javnošću posebno je važno što se oba procesa mogu odvijati istodobno. Dok poduzeće ističe zaposlenost i prihode lokalnog proračuna, stanovnici mogu zahtijevati da se u istu raspravu uključe opskrba vodom i troškovi nadzora. Stručnjak za odnose s javnošću tada ima dvostruku odgovornost. Javnosti treba objasniti na kojim se pretpostavkama temelje procjene poduzeća, a upravi vjerno prenijeti što stanovnici osporavaju i koje dokaze traže. Ako javno savjetovanje dovede do izmjene lokacije, načina nadzora ili uvjeta rada, moguće je utvrditi i kako je rasprava utjecala na odluku. Takva je veza između javnog argumenta i organizacijskog postupanja važna za upravljanje spornim pitanjima (Heath, 2005).
U medijskom izvještavanju granica između tih dvaju procesa često se vidi već u izboru izvora. Novinar koji tvrdnju investitora da „projekt ima potporu zajednice” prenese kao vlastiti opis događaja pripisuje privatnoj procjeni širu društvenu potvrdu. Navede li čija je to procjena, kako je potpora utvrđena i što kažu ljudi koji žive uz predviđenu lokaciju, čitatelj može prosuditi doseg tvrdnje. Isti kriterij vrijedi i kada građanska inicijativa objavi da govori u ime svih stanovnika. Pravo na javno iznošenje zahtjeva pripada i maloj skupini, dok tvrdnja o većinskoj potpori zahtijeva zasebnu provjeru.
Ni korporativno zagovaranje ni građanska inicijativa ne mogu se ocijeniti samo prema identitetu zagovornika. Privatni i javni interes mogu se podudarati, a zahtjev dobro organizirane skupine može imati slabu potporu među ljudima u čije se ime iznosi. Pri procjeni je zato važno utvrditi tko govori, koga može opravdano zastupati, na kojim dokazima temelji tvrdnju i mogu li je drugi javno osporiti. Heathov par pojmova usmjerava pozornost upravo na tu raspodjelu prava glasa i odgovornosti. Omogućuje da se razlikuje situacija u kojoj organizacija sama određuje što je dobro za zajednicu od situacije u kojoj zajednica sudjeluje u utvrđivanju mjerila prema kojima će prosuđivati organizaciju.
Povezane natuknice
Javno mnijenje, javni interes, javna sfera, aktivizam, uokvirivanje, upravljanje spornim pitanjima.
Izvori i literatura
Blumer, H. (1948). Public opinion and public opinion polling. American Sociological Review, 13(5).
Dewey, J. (1927). The public and its problems. Henry Holt and Company.
Heath, R. L. (2005). Privatizing public opinion (and “publictizing” private opinion). In R. L. Heath (Ed.), Encyclopedia of public relations (Vol. 2). SAGE Publications.
Herbst, S. (1993). Numbered voices: How opinion polling has shaped American politics. University of Chicago Press.
Sproule, J. M. (1989). Organizational rhetoric and the public sphere. Communication Studies, 40(4).
Tomić, Z. (2026). Odnosi s javnošću – Načela i modeli. Sveučilište u Mostaru; Sveučilište Sjever; Synopsis.
Preporučeno citiranje
Tomić, Z. (2026). Privatizacija javnog mnijenja i pretvaranje privatnog mišljenja u javno. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija