PSEUDODOGAĐAJ

Autor: Damir Vasilj

Pseudodogađaj (engl. pseudo-event) unaprijed je osmišljeno zbivanje kojemu je važna svrha privući medijsku pozornost i postati vijest. Pojam je razradio američki povjesničar Daniel J. Boorstin u knjizi The Image: A Guide to Pseudo-Events in America. Njime je upozorio na razliku između izvještavanja o događaju koji nastaje neovisno o medijima i izvještavanja o aktivnosti organiziranoj ponajprije zato da bi se o njoj izvijestilo (Boorstin, 1992). U političkom komuniciranju takvi događaji omogućuju akterima da odrede vrijeme, mjesto, sudionike i vizualni izgled vijesti (Tomić, 2020).

Boorstin izdvaja četiri obilježja pseudodogađaja. On nije spontan, nego planiran; priređuje se ponajprije radi izvještavanja; njegova veza sa stvarnim stanjem koje navodno prikazuje može ostati nejasna; naposljetku, može djelovati kao proročanstvo koje se samo ispunjava. Primjerice, događaj upriličen da bi političar izgledao popularno može, nakon široke medijske objave, dodatno povećati njegovu prepoznatljivost. Nije nužno da su sve četiri značajke jednako izražene u svakome slučaju, ali zajedno pomažu objasniti zašto medijska vidljivost katkad postaje cilj samoga zbivanja (Boorstin, 1992).

Konferencija za novinare, svečano otvaranje ili posjet javnoj ustanovi mogu poprimiti obilježja pseudodogađaja ako je njihova izvedba važnija od odluke ili promjene koju predstavljaju. Primjer je simbolično potpisivanje dokumenta koje se organizira za kamere, dok je stvarna odluka donesena ranije. Ipak, sama činjenica da je događaj planiran ne čini ga lažnim: konferencija može javnosti pružiti relevantne podatke i priliku za pitanja. Presudno je kakav je odnos između prikazanoga čina, njegove stvarne važnosti i razloga zbog kojega je priređen.

U knjizi Političko komuniciranje Z. Tomić (2020) opisuje kako politički akteri oblikuju pseudodogađaje u skladu s rokovima i pravilima rada medija. Odabiru trenutak objave, osiguravaju atraktivne prizore i nude izjave koje se lako prenose. U predizbornim kampanjama skupovi, najave i kontrolirano objavljivanje informacija mogu održavati kandidata u javnosti i kada nema nove političke odluke. Takva je praksa privlačna i redakcijama jer im pruža gotov povod za prilog. Nastaje uzajamna korist, ali i opasnost da medijski raspored potisne pitanja o posljedicama politike.

Digitalne platforme proširuju taj mehanizam. Kratki videozapis, prijenos uživo ili kadar pripremljen za dijeljenje može biti stvarni razlog organiziranja aktivnosti, a zatim kružiti izvan izvornoga konteksta. Broj pregleda pritom nije dokaz društvene važnosti događaja. Osobito je važna razlika između građana koji su došli podržati neki prijedlog i osoba koje su pozvane samo kako bi stvorile dojam masovne potpore. Naknadno uređivanje i izdvajanje nekoliko sekundi snimke mogu taj dojam dodatno pojačati. Za procjenu pseudodogađaja korisno je pitati što bi se dogodilo i bez kamera, tko je odabrao prizore i sugovornike, što je izostavljeno te postoji li provjerljiv učinak izvan objave.

Za odnose s javnošću pojam je i analitičko i etičko upozorenje. Priprema događaja radi javnoga predstavljanja legitimna je kada se jasno objašnjava njegova svrha i omogućuje provjera iznesenih tvrdnji. Problem nastaje kada inscenirani prizor zamijeni stvarno djelovanje ili se publici sugerira da je unaprijed režirana potpora nastala spontano. Novinari i građani tada trebaju razlikovati vijest o događaju od tvrdnje koju je njegov organizator želio učiniti vijesti vrijednom.

Povezane natuknice

Političko komuniciranje; Medijski događaj; Publicitet; Upravljanje informacijama.