Autor: Zoran Tomić
Savjetovanje je funkcija odnosa s javnošću u kojoj stručnjak pomaže vodstvu organizacije procijeniti kako će određena odluka utjecati na ljude kojih se tiče te preporučuje što organizacija treba učiniti i kako svoj postupak obrazložiti. Predmet savjeta može biti sadržaj odluke, način njezine provedbe ili javno preuzimanje obveze koja iz nje proizlazi. U prvom izdanju djela Encyclopedia of Public Relations Robert L. Heath (2004) savjetovanje izdvaja kao važnu zadaću iskusnih stručnjaka. Njihov doprinos vidi u sposobnosti da prepoznaju gdje se postupci organizacije mogu sukobiti s opravdanim očekivanjima javnosti i da na taj odnos upozore dok vodstvo još može birati kako će postupiti.
Savjetnik u odlučivanju
Savjetnička uloga pripada najranijim pokušajima da se odredi profesionalni identitet odnosa s javnošću. Edward L. Bernays (1923) izrazom public relations counsel označava stručnjaka koji klijentu tumači javno mnijenje te ga savjetuje o postupcima kojima može pridobiti potporu javnosti. Važna je povijesna pojedinost da Bernays savjetniku pripisuje pravo preporučiti promjenu politike samog klijenta. U tom shvaćanju ostaje prisutna napetost između zastupanja interesa naručitelja i odgovornosti prema ljudima na koje će njegovi postupci utjecati. Ona se osobito jasno očituje kada bi potez povoljan za klijenta istodobno mogao nanijeti štetu određenoj javnosti.
U organizacijskoj praksi doseg savjetovanja ovisi o trenutku u kojem je stručnjak pozvan za stol. Ako uprava već potpiše odluku o zatvaranju poslovnice, preostaje mu savjetovati o obavještavanju korisnika i zaposlenika. Uključi li ga ranije, može upozoriti da dio korisnika nema pristup zamjenskoj usluzi te predložiti prijelazno razdoblje ili drukčiji raspored rada. Moss i suradnici (2000) u istraživanju britanskih poduzeća utvrdili su znatne razlike u sudjelovanju stručnjaka u strateškom odlučivanju. Među okolnostima koje su objašnjavale te razlike izdvojili su očekivanja menadžmenta, narav djelatnosti i način na koji vodstvo procjenjuje stručnost osobe koja mu daje savjet.
Znanje potrebno za takav razgovor dolazi iz dvaju smjerova. Savjetnik mora razumjeti što organizacija želi postići, kojim sredstvima raspolaže i tko može preuzeti predloženu obvezu. Istodobno mora poznavati uvjete u kojima će ljudi tu odluku doživjeti. Steyn (2009) tu sposobnost povezuje sa strateškom refleksijom. Primjerice, povećanje broja pritužbi nakon uvođenja digitalne usluge uprava može protumačiti kao prolaznu teškoću prilagodbe. Razgovor sa zaposlenicima koji primaju pritužbe može otkriti da korisnik određeni zahtjev više uopće ne može predati. Takav nalaz mijenja i pitanje upućeno upravi i krug mogućih rješenja.
Od pitanja do preporuke
Savjetovanje često počinje zahtjevom da se pripremi priopćenje, govor ili odgovor novinaru. Prije oblikovanja poruke korisno je utvrditi o čemu još postoji mogućnost odlučivanja. Ako novinar pita zašto korisnicima kasne povrati novca, obećanje o skoroj isplati ima smisla tek kada nadležna služba potvrdi rok i objasni odnosi li se on na sve zahtjeve. Savjetnik tada povezuje ono što vodstvo može opravdano obećati s informacijom koja je korisniku potrebna da bi znao što poduzeti. Uloga mu daje osnovu da propita predloženo obećanje, dok ovlast odobravanja isplate ostaje kod osobe koja za nju odgovara.
Obrazložena preporuka razlikuje utvrđene činjenice, pretpostavke i otvorena pitanja. Nalaz da se deset korisnika požalilo na istu prepreku opravdava provjeru te prepreke. Za zaključak o tome koliko je ona raširena potrebni su dodatni podaci. Savjetnik vodstvu može izložiti kakve posljedice očekuje ako se postupak odmah izmijeni, a kakve ako se pričeka potpuna provjera. Pritom je važno čije iskustvo nedostaje. Osobe koje su lako podnijele pritužbu mogu biti bolje zastupljene u evidenciji od osoba koje su zbog složenosti postupka odustale. Takva ograničenja određuju koliko pouzdano savjetnik može govoriti u ime pojedine javnosti.
Unutarnji savjetnik poznaje povijest ranijih odluka, odnose među službama i neformalna pravila koja utječu na provedbu. Vanjski savjetnik može donijeti iskustvo iz drugih organizacija i lakše postaviti pitanje koje su zaposlenici prestali postavljati. Obojici je potreban pristup ljudima koji raspolažu relevantnim znanjem, uključujući one čija se procjena razlikuje od stajališta uprave. Povjerenje u savjetnika posebno dolazi do izražaja kada preporuči odgodu odluke do provjere činjenice koja bi mogla promijeniti njezin smisao. Odgovornost za konačan izbor zadržava vodstvo, koje mora moći objasniti zašto je neku preporuku prihvatilo ili odbilo.
Poseban oblik ove djelatnosti jest savjetovanje čelnika prije javnog nastupa. Priprema obuhvaća procjenu pitanja na koja čelnik treba osobno odgovoriti i temu o kojoj vjerodostojnije može govoriti stručna služba. Pri najavi zatvaranja poslovnice direktor može objasniti zašto je prihvatio upravo to rješenje i koje je druge mogućnosti razmotrio. Voditelj poslovnice može preciznije odgovoriti gdje će korisnik od ponedjeljka predavati dokumente. Kada u pripremnom razgovoru ni jedan ni drugi ne mogu navesti mjesto ili vrijeme predaje, savjetovanje je otkrilo nedostatak u provedbi. Taj se nedostatak može otkloniti prije nego što korisnici dođu pred zatvorena vrata.
Etička odgovornost i vrednovanje
Heath (2004) upozorava da savjetovanje može pomoći organizaciji da zasluži poštovanje javnosti, ali i da stvori povoljan imidž za koji njezini postupci ne daju pokriće. Razlika je vidljiva u naizgled sitnom izboru riječi. Najava da je ustanova „odlučila uvesti” novu uslugu građanima daje osnovu da računaju na njezino uvođenje. Ako je uprava tek odobrila ispitivanje izvedivosti, savjetnik ima profesionalan razlog zatražiti precizniju formulaciju. Bowen (2008) utvrdila je da dio stručnjaka doista savjetuje vodstvo o etičkim dvojbama, ali i da toj odgovornosti često nedostaju primjerena izobrazba i organizacijska potpora.
Vrednovanje savjetovanja počinje pitanjem što se zahvaljujući savjetu promijenilo u odluci ili njezinoj provedbi. U zamišljenom slučaju zatvaranja poslovnice može se provjeriti je li uprava osigurala zamjensku uslugu, jesu li je korisnici mogli koristiti od najavljenog datuma i koje su teškoće pritom prijavili. Broj povoljnih medijskih objava govori o vidljivosti i tonu izvještavanja, dok iskustvo korisnika pokazuje je li obećanje ostvareno. Budući da u odlučivanju sudjeluje više osoba, doprinos pojedinog savjetnika valja procijeniti prema preporuci koju je dao, razlozima kojima ju je potkrijepio i tragu koji je ostavila u konačnom rješenju.
Savjetovanje ima profesionalnu vrijednost i kada preporuka nije prihvaćena. Ako je vodstvo upoznato s time koga odluka pogađa, koju je izvedivu mogućnost odbacilo i koje će posljedice morati pratiti, njegova je odgovornost jasnija. Za odnose s javnošću posebno je važan i obrnuti put. Nakon što odluka stupi na snagu, iskustva ljudi na koje se odnosi vraćaju se u sljedeći razgovor s vodstvom. Time savjetovanje postaje trajan dio upravljanja odnosima organizacije s njezinim javnostima.
Povezane natuknice
Dominantna koalicija, etika odnosa s javnošću, korporativna moralna savjest, refleksivno upravljanje komunikacijom, strateški odnosi s javnošću, upravljanje odnosima s javnostima.
Izvori i literatura
Bernays, E. L. (1923). Crystallizing public opinion. Boni and Liveright.
Bowen, S. A. (2008). A state of neglect: Public relations as “corporate conscience” or ethics counsel. Journal of Public Relations Research, 20(3).
Heath, R. L. (ur.). (2004). Encyclopedia of public relations. SAGE Publications. .
Moss, D., Warnaby, G., & Newman, A. J. (2000). Public relations practitioner role enactment at the senior management level within U.K. companies. Journal of Public Relations Research, 12(4).
Steyn, B. (2009). The strategic role of public relations is strategic reflection: A South African research stream. American Behavioral Scientist, 53(4).
Preporučeno citiranje
Tomić, Z. (2026). Savjetovanje. U PR TOMIĆ – Enciklopedija odnosa s javnošću. https://prtomic.com/hr/enciklopedija