SKOKO, IKO

Autori: Davorka Topić Stipić i Marijan Primorac

Iko Skoko (Ljubuški, 23. rujna 1963.) bosanskohercegovački je sveučilišni profesor komunikacijskih znanosti, hercegovački franjevac, publicist i autor radova o odnosima s javnošću, medijima i međuljudskoj komunikaciji. Njegov rad povezuje sveučilišnu nastavu, istraživanje javnoga komuniciranja, novinarski i urednički rad te pastoralno djelovanje. Posebno se bavi odnosom komunikacije i ljudskoga dostojanstva, ulogom javnosti u odnosima s javnošću te mogućnostima dijaloga u obitelji i zajednici (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, b. d.).

Osnovnu školu pohađao je u Grabu i Vitini, a Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom. Filozofiju i teologiju studirao je u Sarajevu, Bologni i Zagrebu te diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Poslijediplomski studij završio je na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2001. stekao zvanje magistra znanosti. Doktorski rad obranio je 2005. na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Njegovo obrazovanje u teologiji i komunikacijskim znanostima oblikovalo je interdisciplinaran pristup istraživanju medija, javnoga govora i međuljudskih odnosa (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, b. d.).

Član je Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Doživotne redovničke zavjete položio je 1988., a za svećenika je zaređen 1990. Franjevački poziv i akademski rad u njegovu djelovanju nisu odvojena područja: pitanja slušanja, razumijevanja drugoga, odgovornosti za izgovorenu riječ i izgradnje povjerenja prisutna su u njegovim predavanjima, knjigama i javnim nastupima. Pritom komunikaciju promatra i kao stručni proces i kao odnos među ljudima (Hercegovačka franjevačka provincija, b. d.; Skoko, 2018.).

Profesor je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, gdje je sudjelovao u nastavi na prijediplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj razini. Predavao je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Njegov nastavni rad obuhvaća interpersonalnu komunikaciju, međuljudske konflikte, medije i srodna područja. U nastavi se susreću teorijsko objašnjenje komunikacijskih procesa i pitanja s kojima se studenti susreću u svakodnevnim i profesionalnim odnosima: kako razumjeti sugovornika, prepoznati nesporazum, primiti kritiku i razgovarati u okolnostima sukoba (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, b. d.).

U području odnosa s javnošću Skoko je pisao o javnosti, javnom mišljenju i razvoju struke u Bosni i Hercegovini. U radu Odnosi s javnošću: Javnost i javno mišljenje, napisanom sa Zdeslavom Milasom i Zoranom Tomićem, autori objašnjavaju zašto se u praksi odnosa s javnošću ne može polaziti od neodređene „opće javnosti“. Organizacija treba prepoznati skupine na koje njezine odluke Na utječu, razumjeti njihove interese i prema njima oblikovati komunikaciju. Rad razmatra pojmove javnosti, dionika, oblikovatelja mišljenja i javnoga mišljenja te njihovu važnost za dvosmjernu komunikaciju (Skoko i sur., 2007.).

S Ninom Ćorićem i Marijanom Primorcem istraživao je stanje odnosa s javnošću u nevladinim organizacijama Bosne i Hercegovine. Taj rad povezuje obilježja nevladina sektora s načinima na koje njegove organizacije komuniciraju s javnostima. Za njih su odnosi s javnošću važni u predstavljanju društvenih ciljeva, održavanju povjerenja, suradnji s korisnicima i podupirateljima te uključivanju građana u javni život (Skoko i sur., 2017.). Sudjelovao je i u teorijskim raspravama o doprinosu odnosa s javnošću upravljanju organizacijom, uključujući rad o teoriji izvrsnosti napisan sa Zoranom Tomićem (Tomić & Skoko, 2008.).

Jedna je od prepoznatljivih tema njegova rada interpersonalna komunikacija. U knjigama i predavanjima usmjerava pozornost na razgovor kao odnos u kojemu su važni sadržaj poruke, način njezina izricanja i spremnost da se čuje druga osoba. Takav pristup ima primjenu u obitelji, obrazovanju, socijalnom radu i pastoralnoj skrbi. Knjiga Bližnji i ja pripada tom dijelu njegova opusa: već naslovom upućuje na povezanost osobne odgovornosti i odnosa prema drugome (Skoko, 2018.). Na javnim predavanjima obrađivao je i primanje poruka, naglašavajući važnost unutarnje jasnoće i pažljivoga slušanja (Informativna katolička agencija, 2024.).

U djelu Specifičnost Mojsijeva, Budina, Konfucijeva, Isusova i Muhamedova komuniciranja razmatrao je komunikacijska obilježja velikih religijskih učitelja i likova. Takva tema pokazuje širinu njegova interesa: komunikaciju proučava u povijesnim, kulturnim i religijskim okolnostima, a ne samo u suvremenim medijima (Skoko, 2008.). S Ninom Ćorićem objavio je rad o razmišljanjima filozofa Kvirina Vasilja o komunikaciji. Time je sudjelovao i u predstavljanju filozofskih pristupa komunikaciji povezanih s intelektualnom baštinom Bosne i Hercegovine (Skoko & Ćorić, 2007.).

Važan dio njegova istraživanja odnosi se na komunikaciju Crkve i njezin odnos prema medijima. S Marijem Knezovićem i Davorkom Topić Stipić analizirao je poruke pape Franje za Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Autori razmatraju prisutnost Crkve u digitalnome prostoru, odgovornost u javnom govoru te izazove koji nastaju u kriznim situacijama. Takva se pitanja tiču vjerodostojnosti institucije, njezina odnosa s javnostima i načina na koji odgovara na opravdana javna očekivanja (Knezović i sur., 2020.).

Skoko je pridonio i istraživanju povijesti novinarstva te kulturne uloge tiska u Bosni i Hercegovini. Sa Zoranom Tomićem i Markom Sapunarom suautor je knjige Prilozi za povijest novinarstva Hrvata u Bosni i Hercegovini. Uredničkim, novinarskim i kolumnističkim radom ostao je povezan s medijskom praksom. Uređivao je glasilo Hercegovačke franjevačke provincije Mir i dobro, surađivao s drugim tiskovinama te pisao kolumnu Unatoč svemu u Večernjem listu. Uređuje list Movis (list Hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj). Imao je i radijske te televizijske emisije. Njegovo se akademsko bavljenje komunikacijom tako razvijalo usporedno s iskustvom stvaranja sadržaja za različite javnosti (Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, b. d.; Sapunar i sur., 2002.).

U javnome djelovanju osobito je isticao vrijednost neposrednoga ljudskog susreta i društvenu odgovornost za osobe kojima je potrebna pomoć. Povezuje ga se s inicijativom osnivanja mostarskoga DOMPES-a, koji objedinjuje studentski dom, pučku kuhinju i franjevački centar mira. Taj angažman pokazuje praktičnu dimenziju njegova shvaćanja komunikacije: javno izrečene vrijednosti dobivaju vjerodostojnost kada ih prate odnosi i postupci u zajednici (Hrvatska katolička mreža, 2019.).

Značenje Ike Skoke za područje odnosa s javnošću proizlazi iz povezivanja istraživanja javnosti i organizacijskoga komuniciranja s etičkim pitanjima govora, slušanja i međuljudskoga odnosa. Njegovi radovi podsjećaju da učinkovitost javne komunikacije ovisi o poznavanju ljudi kojima se obraćamo, ali i o odgovornosti prema njima. Kao profesor, autor, urednik i franjevac pridonio je proučavanju komunikacije u Bosni i Hercegovini te obrazovanju naraštaja studenata koji djeluju u medijima, odnosima s javnošću i drugim profesijama usmjerenima na rad s ljudima.

Povezane natuknice

Interpersonalna komunikacija; Javnost; Javno mišljenje; Dionici; Odnosi s javnošću; Mediji i religija; Etika komuniciranja.