TEORIJA IGRE

Autor: Zoran Tomić

Teorija igre proučava strateške interakcije u kojima rezultat odluke jednoga sudionika ovisi o odlukama drugih sudionika. Njezino je polazište međuzavisnost: organizacija, pojedinac ili skupina odabiru postupke uzimajući u obzir moguće reakcije drugih. Pojam igre označuje analitički model odlučivanja, a sudionici se nazivaju igračima. U odnosima s javnošću teorija igre omogućuje analiziranje sukoba interesa, pregovaranja, suradnje i izgradnje odnosa između organizacija i javnosti. Posebno je korisna kada postoji više mogućih postupaka, neizvjesnost o namjerama drugih i potreba procjenjivanja dugoročnih posljedica.

Temelje suvremene teorije igre sustavno su oblikovali John von Neumann i Oskar Morgenstern u djelu Theory of Games and Economic Behavior iz 1944. godine. Njihov je pristup proširio analizu odlučivanja na situacije u kojima sudionici moraju predviđati međusobne poteze. Teorija se poslije razvijala u ekonomiji, političkoj znanosti, sociologiji i drugim disciplinama. John Nash dodatno je proširio njezin doseg oblikovanjem pojma ravnoteže primjenjivoga i na igre u kojima interesi sudionika nisu potpuno suprotstavljeni (von Neumann & Morgenstern, 1944; Nash, 1950).

Osnovni elementi igre jesu sudionici, raspoložive strategije, informacije, pravila i ishodi. Strategija označuje način postupanja, odnosno plan odluka u mogućim okolnostima. Ishodi se vrednuju prema preferencijama sudionika, a vrijednost rezultata ne mora biti financijska. U odnosima s javnošću može obuhvaćati povjerenje, legitimnost, reputaciju, sigurnost, pristup informacijama ili mogućnost sudjelovanja u odlučivanju. Analiza zato zahtijeva razumijevanje onoga što svaka strana smatra prihvatljivim dobitkom, troškom i rizikom. Pretpostavka racionalnosti odnosi se na dosljednost izbora s preferencijama, a sama po sebi ne znači etičnost (Tomić, 2013).

Važna je razlika između igara s nultim i nenultim zbrojem. U igri s nultim zbrojem dobitak jednoga sudionika odgovara gubitku drugoga. Takvo razumijevanje odnosa potiče promatranje komunikacije kao nadmetanja za prevlast. U igrama s nenultim zbrojem mogući su zajednički dobitci, ali i zajednički gubitci. Organizacija i lokalna zajednica, primjerice, mogu imati različite interese glede investicije, a istodobno dijeliti interes za sigurnost, zaposlenost i zaštitu okoliša. Teorija igre omogućuje razlikovanje stvarne suprotstavljenosti interesa od situacija u kojima postoji prostor za dogovor (Pompper, 2005).

Nashova ravnoteža označuje kombinaciju strategija u kojoj nijedan sudionik ne može poboljšati vlastiti rezultat jednostranom promjenom strategije, ako ostali zadrže svoje. Ravnoteža, međutim, ne mora biti pravedna, društveno poželjna ni najbolja za sve sudionike. Organizacija i njezine javnosti mogu ostati u stabilnome odnosu nepovjerenja jer svaka strana očekuje neprijateljsko ponašanje druge. Za odnose s javnošću iz toga proizlazi važan analitički uvid: stabilnost odnosa treba razlikovati od njihove kvalitete, a promjena očekivanja može biti jednako važna kao promjena poruke (Nash, 1950).

U teoriji odnosa s javnošću posebno je značajan doprinos Priscille Murphy. Njezin pristup propituje strogu podjelu između potpuno simetrične suradnje i asimetričnoga ostvarivanja organizacijskih interesa. Model mješovitih motiva polazi od toga da organizacije i javnosti mogu istodobno nastojati ostvariti vlastite ciljeve i surađivati radi smanjivanja sukoba. Dogovor ne zahtijeva potpuno podudaranje interesa, nego pronalaženje prihvatljivoga prostora između suprotstavljenih zahtjeva. Time teorija igre pridonosi realističnijemu razumijevanju pregovaranja i prilagodbe u odnosima s javnošću (Murphy, 1991; Pompper, 2005).

Mješovite motive treba razlikovati od mješovitih strategija. Prvi pojam označuje istodobnu prisutnost suradničkih i natjecateljskih interesa, dok drugi u formalnoj teoriji igre označuje probabilistički izbor između raspoloživih strategija. Također, nekooperativna igra ne znači nužno otvoreno neprijateljstvo: u takvome modelu sudionici samostalno donose odluke, a suradnja ipak može biti rezultat njihovih izbora. Ova razgraničenja sprječavaju pojednostavljeno poistovjećivanje pojedinih modela odnosa s javnošću s određenim vrstama igara.

Ponavljane igre objašnjavaju zašto dugoročni odnosi mogu poticati suradnju. Kada sudionici očekuju buduće susrete, trenutačni dobitak procjenjuju prema mogućim posljedicama za kasnije odnose. Axelrod (1984) pokazuje kako suradnja može nastati među sudionicima koji slijede vlastite interese, čak i bez središnjega autoriteta koji je nameće. Primijenjeno na odnose s javnošću, takvo polazište upućuje na važnost pouzdanosti, dosljednosti i ispunjavanja obećanja. Kratkoročna komunikacijska prednost može izgubiti vrijednost ako naruši spremnost drugih na buduću suradnju. Komunikacija u strateškoj interakciji prenosi informacije o namjerama, mogućnostima i granicama prihvatljivoga postupanja. Schelling (1960) posebno razmatra sukobe u kojima su suprotstavljeni interesi povezani sa zajedničkim interesom za sporazum. Njegov pristup omogućuje razumijevanje obećanja, prijetnji, obvezivanja i koordinacije. U odnosima s javnošću vjerodostojnost poruke ovisi i o mogućnosti njezina izvršenja. Najava dijaloga ima ograničenu vrijednost ako organizacija unaprijed isključuje svaku prilagodbu. Stoga komunikacijska strategija zahtijeva povezanost izjava, odluka i ponašanja.

Praktična primjena teorije igre obuhvaća analizu dionika, scenarija i mogućih reakcija. Organizacija može razmotriti kako će zaposlenici, mediji, regulatorna tijela ili zajednica odgovoriti na određenu odluku. U kriznom komuniciranju korisno je usporediti posljedice pravodobnoga informiranja, odgađanja, priznanja odgovornosti ili osporavanja navoda. Pompper (2005) ističe vrijednost teorije igre za analiziranje kriznih odnosa, strateško odlučivanje i procjenu etičkih posljedica. Takva analiza ne podrazumijeva da su sve krize sukob organizacije i javnosti; pojedine okolnosti zahtijevaju koordinaciju radi zaštite zajedničkih interesa. Hipotetički primjer može biti spor sportske organizacije i navijača oko povećanja cijena ulaznica. Jednostrano povećanje i bojkot mogu proizvesti gubitke za obje strane. Razgovor o pristupačnim kategorijama ulaznica, obiteljskim paketima i prihodima potrebnima za razvoj kluba može otvoriti prostor za uzajamno prihvatljivo rješenje. Teorija igre ovdje pomaže strukturirati pitanje: koje su mogućnosti svake strane, što očekuju od druge i kako promjena uvjeta može olakšati sporazum?

Ograničenja teorije proizlaze iz složenosti stvarnoga ponašanja. Sudionici raspolažu nepotpunim informacijama, različito tumače situacije i djeluju pod utjecajem emocija, identiteta, kulture i odnosa moći. Javnosti također nisu jedinstveni igrači s jednakim preferencijama. Vrijednosti poput dostojanstva i legitimnosti teško je svesti na brojčane ishode. Teoriju igre zato treba koristiti kao okvir za razjašnjavanje međuzavisnosti i mogućih posljedica, uz istraživanje javnosti i etičku prosudbu. Njezin doprinos odnosima s javnošću jest razumijevanje kako odluke jedne strane oblikuju mogućnosti drugih te pod kojim uvjetima suradnja postaje održiva.

Povezane natuknice

*Dvosmjerni simetrični model; Dvosmjerni asimetrični model; Upravljanje odnosima; Pregovaranje; Upravljanje sukobima; Teorija racionalnog izbora; Krizno komuniciranje; Strateško odlučivanje; Povjerenje. *