UGOVOR

Autori: Davor Radić & Ana Radić

Ugovor je suglasnost očitovanih volja dviju ili više fizičkih ili pravnih osoba kojom se zasniva, uređuje, mijenja ili ukida određeni pravni odnos. Ugovor je pravni posao, ali istodobno i oblik formalizirane komunikacije jer se njime usklađuju interesi, određuje značenje prihvaćenih pojmova i oblikuju očekivanja o budućem ponašanju (Klarić & Vedriš, 2014; Slakoper et al., 2009).

U međunarodnim izvorima ugovornoga prava ističe se načelo slobode ugovaranja: strane su slobodne sklopiti ugovor i odrediti njegov sadržaj, ali su nakon sklapanja vezane preuzetim obvezama. UNIDROIT-ova načela ujedno zahtijevaju postupanje u skladu sa savjesnošću, poštenjem i poštenim poslovanjem (UNIDROIT, 2016). Slično polazište sadržava Konvencija Ujedinjenih naroda o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe (United Nations, 1980). U hrvatskom pravu ugovor je sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o njegovim bitnim sastojcima (Zakon o obveznim odnosima [ZOO], 2005/2026, čl. 247.).

Nazivlje i povijesni razvoj

U hrvatskome i bosanskohercegovačkome nazivlju riječ ugovor pokriva pojmove koje engleski jezik razlikuje: contract, ugovor privatnoga prava, i treaty, međunarodni ugovor. Uz nju se rabe nazivi sporazum, pogodba i kontrakt te engleski izrazi bez posve ustaljenih istovrijednica, primjerice brief, retainer, NDA i SLA. Pravna narav dokumenta ne ovisi samo o njegovu naslovu, nego prije svega o sadržaju, očitovanoj volji i mjerodavnom pravu (Kötz, 2017; Slakoper et al., 2009).

Pojmovna osnova ugovora potječe iz rimskoga prava, koje je razlikovalo contractus, sporazum zaštićen tužbom, od golog dogovora (nudum pactum). Priznavanjem konsenzualnih ugovora i razvojem načela pacta sunt servanda učvrstilo se shvaćanje prema kojemu obvezu može stvarati sama suglasnost volja, a ne samo propisani obred (Zimmermann, 1996).

Na hrvatskome se prostoru od sredine 19. stoljeća primjenjivao austrijski Opći građanski zakonik iz 1811. godine. Važna je prekretnica bilo donošenje Zakona o obligacionim odnosima 1978., izrađenoga na osnovama Skice Mihaila Konstantinovića (1969). Nakon raspada SFRJ zakon je, uz naknadne izmjene, preuzet u pravne poretke država sljednica. Hrvatska ga je 2005. zamijenila Zakonom o obveznim odnosima, dok se u Bosni i Hercegovini i dalje primjenjuju preuzete i izmijenjene verzije Zakona o obligacionim odnosima. Ta je razlika važna pri ugovaranju prekograničnih poslova jer se primjenjivi tekst i pojedina rješenja moraju provjeriti za mjerodavno pravo i teritorij (Bikić, 2007; Gorenc, 2014).

Pravna obilježja ugovora

Ugovor u pravilu nastaje postizanjem suglasnosti volja ugovornih strana. Ponuda mora sadržavati dovoljno određene bitne sastojke budućeg ugovora, a prihvat mora pokazivati jasnu namjeru ponuđenika da se obveže (ZOO, 2005/2026, čl. 253.–266.). Pregovori u pravilu ne obvezuju na sklapanje ugovora, ali se moraju voditi savjesno i pošteno; strana koja pregovara ili prekida pregovore protivno tom načelu može odgovarati za prouzročenu štetu. Hrvatsko pravo uređuje i odgovornost za neovlašteno korištenje ili odavanje povjerljivih informacija primljenih tijekom pregovora (UNIDROIT, 2016; ZOO, 2005/2026, čl. 251.).

Pretpostavke valjanosti ugovora u pravilu obuhvaćaju:

• pravnu i poslovnu sposobnost ugovornih strana;

• slobodno, ozbiljno i dovoljno određeno očitovanje volje;

• suglasnost o bitnim sastojcima ugovora;

• moguću, dopuštenu i određenu ili odredivu činidbu;

• usklađenost sadržaja s prisilnim propisima i javnim poretkom;

• poštovanje propisanog oblika kada ga zakon zahtijeva.

Predmet ugovorne obveze može se sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Nejasnoće povezane s opsegom obveza, rokovima, mjerilima ispunjenja ili odgovornošću povećavaju mogućnost pravnog spora i mogu narušiti poslovni odnos (Gorenc, 2014; Kötz, 2017).

Ugovori mogu biti jednostranoobvezni ili dvostranoobvezni, naplatni ili besplatni te formalni ili neformalni. Ovisno o mjerodavnom pravu, obveza može nastati usmenim sporazumom, razmjenom poruka ili ponašanjem ugovornih strana, osim kada je propisan poseban oblik (Klarić & Vedriš, 2014). Ponuda i prihvat mogu se dati elektroničkim putem, a ugovoru se ne može osporiti valjanost samo zato što je sklopljen u elektroničkom obliku; zakon ujedno uređuje dostupnost ugovornih odredaba i mogućnost njihove pohrane (Zakon o elektroničkoj trgovini, 2003/2025, čl. 9.–15.).

U teoriji se raspravljalo veže li ugovaratelja njegova unutarnja volja ili vanjsko očitovanje. Suvremena rješenja štite opravdano povjerenje druge strane i značenje koje se očitovanju može razumno pripisati u danim okolnostima (Kötz, 2017; Slakoper et al., 2009). Za komunikacijsku praksu to znači da nije presudno samo ono što je pošiljatelj namjeravao reći, nego i kako je poruku razumno mogao razumjeti njezin primatelj.

Hrvatsko pravo propisuje da ugovorna obveza mora imati dopuštenu osnovu, dok je consideration poseban institut angloameričkoga ugovornog prava. Stoga se inozemni predlošci ne bi trebali preuzimati bez pravne i jezične prilagodbe domaćem pravu (Farnsworth, 2004; ZOO, 2005/2026, čl. 273.–275.). Prema načinu nastanka razlikuju se konsenzualni, realni i formalni ugovori, a prema načinu oblikovanja sadržaja pojedinačno pregovarani i adhezijski ugovori, odnosno ugovori sastavljeni prema općim uvjetima jedne strane. U trajnim se odnosima često kombiniraju okvirni ugovor i pojedinačne narudžbe (Vukmir, 2009).

Ugovor kao komunikacijski proces

Ugovor je završni rezultat komunikacijskog i pregovaračkog procesa. Dobro sastavljen ugovor treba jasno odgovoriti tko nešto mora učiniti, u kojem roku, prema kojem mjerilu, komu se o tome izvješćuje i koje posljedice nastupaju ako obveza nije ispunjena. Takva preciznost smanjuje različita tumačenja i olakšava upravljanje očekivanjima.

Macneilova teorija relacijskih ugovora upozorava da se ugovor ne može razumjeti samo kao izdvojena razmjena obećanja: dugoročni ugovori ugrađeni su u širi odnos suradnje, uzajamnosti i povjerenja (Macneil, 1978). To je osobito važno u odnosima s javnošću, u kojima suradnja s agencijama, medijima, sponzorima ili digitalnim platformama često traje dulje od pojedinačne transakcije. Ugovor stoga djeluje kao institucionalizirano obećanje, pa pravna pobjeda u sporu ne mora biti i komunikacijska ili reputacijska pobjeda.

Ugovori u odnosima s javnošću

Stručnjaci za odnose s javnošću trebaju razumjeti ugovore koje organizacija sklapa jer njihove odredbe često određuju mogućnosti i granice organizacijske komunikacije. Njihova zadaća nije zamijeniti pravnike, nego pravodobno prepoznati komunikacijske, etičke i reputacijske implikacije ugovornih odredaba.

U ugovorima s agencijama, medijima, autorima, influencerima, sponzorima i digitalnim platformama treba jasno odrediti:

• opseg komunikacijskih usluga, očekivane rezultate i način njihova prihvata;

• rokove, naknade i postupak odobravanja sadržaja;

• nositelje autorskih prava i prava uporabe komunikacijskih materijala;

• uporabu imena, fotografija, znakova i audiovizualnih zapisa;

• zaštitu povjerljivih informacija i osobnih podataka;

• označavanje plaćenog, sponzoriranog i partnerskog sadržaja;

• odgovornost za netočne, obmanjujuće ili neodobrene poruke;

• uvjete prestanka suradnje, otkaza ili raskida ugovora.

Odredbe o povjerljivosti štite poslovne tajne i osobne podatke, ali ne mogu isključiti obveze koje proizlaze iz prisilnih propisa. U regionalnoj komunikacijskoj praksi mogu se susresti prevedeni inozemni predlošci s institutima poput indemnity. Njihovi učinci ne smiju se unaprijed proglašavati ništetnima ili neprovedivima; ovise o sadržaju odredbe, mjerodavnom pravu i dopuštenim granicama ugovorne autonomije. Zato svaki predložak treba stručno prilagoditi konkretnom odnosu (Kötz, 2017; Vukmir, 2009).

Povreda ugovora i krizno komuniciranje

Povreda ugovora nastaje kada ugovorna strana ne ispuni obvezu, zakasni s ispunjenjem ili je ispuni protivno ugovorenom sadržaju. Ovisno o vrsti obveze i mjerodavnom pravu, posljedice mogu uključivati zahtjev za ispunjenje, naknadu štete, sniženje cijene, otkaz ili raskid ugovora (Gorenc, 2014; ZOO, 2005/2026).

Ivančić-Kačer i Radić (2015) na primjerima iz ugovornoga nogometnog prava pokazuju da nepravilna primjena ugovornih pravila i postupanje institucionalnih tijela mogu prouzročiti znatnu štetu ugovornim stranama. Njihova analiza potvrđuje da ugovor ne djeluje izolirano, nego unutar institucionalnog sustava čije odluke mogu utjecati na njegovu provedbu.

U kriznim okolnostima ugovor može odrediti tko smije komunicirati, tko odobrava poruke i tko snosi odgovornost za komunikacijske pogreške. Ako to nije unaprijed uređeno, raste rizik zakašnjele, proturječne ili nevjerodostojne komunikacije. Ugovori o složenim projektima zato mogu sadržavati komunikacijski protokol s obvezom obavještavanja, rokovima za reakciju i osobama ovlaštenima za javno istupanje.

Etička i reputacijska dimenzija

Pravno dopušten ugovor nije nužno etički prihvatljiv. Organizacija može imati ugovorno pravo poduzeti određenu radnju, ali javnost tu radnju može procijeniti kao nepravednu, nerazmjernu ili protivnu javno iznesenim vrijednostima organizacije.

Podatci o ugovorima tijela javne vlasti i pravnih osoba obuhvaćenih propisima o pravu na pristup informacijama i javnoj nabavi mogu podlijegati obvezama proaktivne objave ili dostupnosti na zahtjev, uz zakonom predviđena ograničenja i testove razmjernosti i javnog interesa (Zakon o javnoj nabavi, 2016/2026; Zakon o pravu na pristup informacijama, 2013/2022). Pozivanje na povjerljivost ne može samo po sebi nadjačati zakonsku obvezu objave, a netransparentno postupanje može proizvesti reputacijski rizik.

Stručnjaci za odnose s javnošću trebaju zato procijeniti ne samo što organizacija prema ugovoru smije učiniti nego i može li svoje postupanje vjerodostojno objasniti javnosti. Ugovor tako postaje dio upravljanja odnosima, rizicima, povjerenjem i reputacijom, a ne samo sredstvo pravne zaštite.

Povezane natuknice

Autorsko pravo; Etičnost; Influencer marketing; Krizno komuniciranje; Menadžment; Odgovornost; Organizacijska komunikacija; Povjerenje; Povjerljivost; Pregovaranje; Reputacija; Sponzorstvo; Strateško komuniciranje; Transparentnost.