ZVIŽDANJE I ZVIŽDAČI

Autor: Zoran Tomić

Zviždanje je prijavljivanje ili razotkrivanje nezakonitih, neetičnih i drugih nepravilnih postupaka u organizaciji osobama ili institucijama koje mogu potaknuti njihovo ispitivanje i zaustavljanje. Zviždači su osobe koje, zahvaljujući svojem radnom položaju ili povezanosti s organizacijom, raspolažu informacijama o takvim postupcima i odlučuju ih prijaviti. Njihova upozorenja mogu se odnositi na korupciju, financijske prijevare, zlouporabu ovlasti, ugrožavanje sigurnosti, prikrivanje štetnih posljedica poslovanja ili druge oblike organizacijske neodgovornosti. U odnosima s javnošću zviždanje povezuje organizacijsku etiku, internu komunikaciju, javni interes, transparentnost i zaštitu reputacije.

U klasičnom određenju Near i Miceli (1985) zviždanje obuhvaća otkrivanje nezakonitih, nemoralnih ili nelegitimnih postupaka koje sadašnji ili bivši članovi organizacije prijavljuju primateljima sposobnima poduzeti odgovarajuće djelovanje. Takvo razumijevanje ne ograničava zviždanje na medijsko istupanje niti zahtijeva da nepravilnost prethodno bude pravomoćno utvrđena. Njegova su ključna obilježja organizacijski kontekst, informacije o nepravilnosti i obraćanje nekome tko može pridonijeti njezinu otklanjanju. Zviždanje zato treba razlikovati od glasina, neformalnog nezadovoljstva i svakoga pojedinačnog sukoba na radnom mjestu.

Razlikuju se unutarnje i vanjsko prijavljivanje te javno razotkrivanje. Unutarnje prijavljivanje usmjereno je prema nadležnim osobama ili tijelima unutar organizacije, primjerice povjerljivoj osobi, etičkom povjerenstvu, unutarnjoj reviziji ili upravljačkom tijelu. Vanjsko prijavljivanje podrazumijeva obraćanje nadležnim institucijama izvan organizacije. Javnim razotkrivanjem informacije postaju dostupne široj javnosti, primjerice putem medija ili digitalnih platformi. U istraživačkoj literaturi javno istupanje često se razmatra unutar šire kategorije vanjskog zviždanja, dok pravni okviri mogu zasebno uređivati prijavljivanje nadležnim tijelima i javno razotkrivanje. Ti oblici nisu istovjetni ni prema komunikacijskim posljedicama ni prema uvjetima pravne zaštite.

Središnja etička napetost zviždanja proizlazi iz odnosa lojalnosti organizaciji i odgovornosti prema javnosti. Zaposlenik može procijeniti da će prijavljivanjem ugroziti kolege, radno mjesto ili ugled ustanove, ali i da bi šutnjom omogućio nastavak štetnog postupanja. Lojalnost se pritom ne mora poistovjećivati s poslušnošću nadređenima. Ona može značiti privrženost zakonitoj svrsi organizacije, njezinim deklariranim vrijednostima i dugoročnom opstanku. Upozoravanje na nepravilnosti stoga može predstavljati odgovorno organizacijsko ponašanje, premda ga pojedini rukovoditelji doživljavaju kao izdaju. Za komunikacijske stručnjake ta je dvojba posebno izražena jer često imaju pristup osjetljivim informacijama i sudjeluju u oblikovanju javnih objašnjenja organizacijskih odluka.

Odluka o prijavljivanju ovisi i o organizacijskim okolnostima. Miceli i Near (1985) pokazale su važnost uvjerljivosti dokaza, ozbiljnosti nepravilnosti i njezina neposrednog utjecaja na promatrača. Njihovo istraživanje povezalo je vanjsko prijavljivanje i s okolnostima u kojima organizacija prijeti odmazdom ili se čini ovisnom o nepravilnom postupanju. Zviždanje se zato ne može objasniti samo osobnom hrabrošću ili moralnim osobinama pojedinca. Potrebno je razmotriti odnose moći, dostupnost vjerodostojnih kanala i očekivanje da će upozorenje dovesti do promjene.

Važan komunikacijski kontekst predstavlja organizacijska šutnja. Zaposlenici mogu prepoznati problem, ali zadržati informacije zbog straha, nepovjerenja ili uvjerenja da se ništa neće promijeniti. Morrison (2014) razlikuje izražavanje prijedloga, zabrinutosti i informacija prema višim organizacijskim razinama od njihova svjesnog uskraćivanja. Zviždanje je povezano s tim područjem, ali nije istoznačno svakom izražavanju mišljenja zaposlenika: posebno je usmjereno na nepravilnosti. Izostanak prijava stoga ne dokazuje da organizacija posluje odgovorno. Može upozoravati i na nedostatak sigurnosti za otvorenu komunikaciju.

Vjerodostojan sustav prijavljivanja zahtijeva jasne postupke, dostupne informacije, zaštitu povjerljivosti i nepristrano razmatranje navoda. Zaposlenici trebaju razumjeti kome se mogu obratiti, kako se postupa s njihovim informacijama i kakvu povratnu obavijest mogu očekivati. Pritom anonimnost i povjerljivost nisu isto: kod anonimne prijave identitet prijavitelja nije poznat, dok se kod povjerljive prijave poznati identitet štiti od neovlaštenog otkrivanja. Organizacija također treba štititi dostojanstvo i postupovna prava osoba na koje se prijava odnosi. Ozbiljno shvaćanje upozorenja ne podrazumijeva unaprijed donesenu presudu o odgovornosti.

Pravnu dimenziju ilustrira Direktiva (EU) 2019/1937 o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije. Članak 6. zaštitu povezuje s opravdanim razlozima vjerovanja u istinitost prijavljenih informacija i njihovom obuhvaćenošću Direktivom. Članci 7. i 10. uređuju unutarnje i vanjsko prijavljivanje, a članak 15. posebne uvjete zaštite kod javnog razotkrivanja. Članak 16. uređuje povjerljivost, dok članak 19. zabranjuje odmazdu. Pravni pojam zaštićenog prijavitelja stoga nije automatski jednak širem etičkom ili komunikološkom pojmu zviždača. Konkretna zaštita ovisi o primjenjivom pravnom okviru i okolnostima prijavljivanja (Europski parlament i Vijeće Europske unije, 2019).

U odnosima s javnošću zviždanje ima preventivnu i korektivnu važnost. Pravodobno upozorenje može omogućiti otkrivanje problema prije nastanka veće štete, dok javno razotkrivanje može potaknuti odgovornost nakon neuspjeha unutarnjih mehanizama. Uloga komunikacijskog stručnjaka obuhvaća poticanje otvorenosti, jasno objašnjavanje postupaka i savjetovanje uprave o posljedicama prikrivanja. Pritom komunikacijski odjel ne bi smio preuzeti ulogu neovisnog istražnog tijela ako za to nema odgovarajuće ovlasti i stručnost. Njegov je doprinos povezivanje provjerenih činjenica, potreba javnosti i odgovornog organizacijskog djelovanja.

Kad prijava postane javna, organizacijski odgovor treba usmjeriti na sadržaj navoda, zaštitu uključenih osoba i postupak utvrđivanja činjenica. Napadi na karakter zviždača, nagađanje o motivima ili neosnovano poricanje mogu dodatno oslabiti vjerodostojnost organizacije. Odgovorna komunikacija razlikuje potvrđene informacije od onih koje se još provjeravaju te objašnjava poduzete mjere bez otkrivanja zaštićenih podataka. Ako se nepravilnosti potvrde, vjerodostojnost odgovora ovisi o njihovu zaustavljanju, ispravljanju posljedica i promjeni postupaka koji su ih omogućili. Sama komunikacijska aktivnost ne može zamijeniti takve promjene.

U digitalnom okruženju informacije mogu brzo dosegnuti različite javnosti, ali istodobno izgubiti kontekst ili otkriti identitet izvora. Novinari i komunikacijski stručnjaci zato trebaju razlikovati izvorno upozorenje, provjerene dokaze i naknadna tumačenja. Zviždač i istraživački novinar imaju različite uloge: prvi upozorava na nepravilnosti poznate iz organizacijskog konteksta, a drugi ih istražuje, provjerava i predstavlja javnosti. Društvena vrijednost zviždanja proizlazi iz mogućnosti da informacije koje bi ostale skrivene postanu povod za odgovornost. Za organizaciju je ono važan pokazatelj kvalitete odnosa između deklariranih vrijednosti i stvarnog ponašanja.

Povezane natuknice

Etika odnosa s javnošću; Interna komunikacija; Organizacijska kultura; Organizacijska šutnja; Javni interes; Transparentnost; Društveno odgovorno poslovanje; Krizno komuniciranje; Zaštita reputacije; Istraživačko novinarstvo.