ĆUDOREDNOST U KOMUNIKACIJI

Autor: Zoran Tomić

Ćudorednost u komunikaciji označava skup moralnih načela, vrijednosti i normi prema kojima se procjenjuje ispravnost komunikacijskog ponašanja. Ona obuhvaća odgovornost za istinitost poruke, poštovanje dostojanstva sugovornika, pravednost, vjerodostojnost, transparentnost te svijest o posljedicama koje komunikacija može imati za pojedince, društvene skupine i zajednicu.

Pojam ćudorednosti blizak je pojmu etike, ali između njih postoji određena razlika. Ćudorednost se ponajprije odnosi na prihvaćena načela dobra i ispravnog ponašanja, dok etika predstavlja sustavno filozofsko promišljanje i kritičko vrednovanje tih načela. U komunikacijskom kontekstu ćudorednost odgovara na pitanje kako komunikatori trebaju postupati prema drugima, a komunikacijska etika ispituje na kojim se vrijednostima i argumentima takvo postupanje temelji.

Ćudoredna komunikacija pretpostavlja da druga osoba nije samo sredstvo za postizanje komunikatorovih ciljeva, nego autonomno ljudsko biće koje ima pravo na istinite informacije, slobodno oblikovanje stavova i donošenje odluka bez prisile i manipulacije. Komunikacija je ćudoredno problematična kada prikriva relevantne činjenice, svjesno širi neistine, iskorištava strah i predrasude, ponižava sugovornika ili onemogućuje ravnopravno sudjelovanje u raspravi.

U Aristotelovoj retorici vjerodostojnost govornika ili ethos jedan je od temeljnih načina uvjeravanja. Ona proizlazi iz percepcije razboritosti, moralnog karaktera i dobronamjernosti govornika (Aristotel, 1989). Ćudorednost komunikacije zato se ne odnosi samo na točnost pojedinačne tvrdnje nego i na karakter odnosa koji komunikator uspostavlja s publikom.

Habermasova teorija komunikacijskog djelovanja dodatno naglašava važnost sporazumijevanja, obrazloženja tvrdnji i ravnopravnosti sudionika. Komunikacija usmjerena prema razumijevanju razlikuje se od strateške komunikacije u kojoj jedna strana nastoji utjecati na drugu radi ostvarenja vlastitih interesa (Habermas, 1984). Ipak, uvjeravanje samo po sebi nije nećudoredno. Ono postaje moralno sporno kada se temelji na obmani, prikrivenoj prisili ili zloupotrebi neravnopravnog položaja.

U odnosima s javnošću ćudorednost zahtijeva usklađivanje interesa organizacije s legitimnim pravima i očekivanjima javnosti. Stručnjak za odnose s javnošću odgovoran je organizaciji, ali istodobno mora uzimati u obzir javni interes i društvene posljedice komunikacijskih odluka. Profesionalna odanost poslodavcu ne može opravdati dezinformiranje, prikrivanje opasnosti, stvaranje lažnih identiteta ili manipulaciju javnom raspravom. Društveno odgovorno komuniciranje temelji se na istinitosti, autentičnosti, dijalogu i spremnosti organizacije da svoje riječi uskladi s ponašanjem (Bowen, 2007; Fitzpatrick & Bronstein, 2006).

Posebni izazovi pojavljuju se u digitalnom i algoritamski posredovanom okruženju. Umjetna inteligencija, personalizacija sadržaja, mikrociljanje, sintetički mediji i automatizirano stvaranje poruka omogućuju komunikaciju velikih razmjera, ali povećavaju opasnost od manipulacije, narušavanja privatnosti i zamagljivanja odgovornosti. Ćudorednost zato zahtijeva jasno označavanje umjetno stvorenih sadržaja, zaštitu osobnih podataka, ljudski nadzor te odgovornost za posljedice automatiziranih odluka.

Ćudorednost u komunikaciji nije dodatak komunikacijskoj učinkovitosti, nego uvjet njezine društvene legitimnosti. Poruka može biti uvjerljiva i djelotvorna, a ipak moralno neprihvatljiva. Etički odgovorna komunikacija zbog toga ne procjenjuje samo je li cilj ostvaren, nego i jesu li korištena sredstva bila istinita, pravedna i usmjerena prema poštovanju čovjeka.

Vidi također:

Etika odnosa s javnošću; komunikacijska etika; manipulacija; istinitost; transparentnost; odgovornost; javni interes.