TIHA VEĆINA

Autori: Davorka Topić i Stipić Zoran Tomić

Tiha većina pojam je iz političke komunikacije, sociologije i istraživanja javnog mnijenja kojim se označava pretpostavljena brojčano velika skupina građana koji rijetko ili uopće ne izražavaju svoja politička, društvena ili vrijednosna stajališta u javnom prostoru, iako njihova mišljenja, očekivanja i ponašanja mogu znatno utjecati na političke i društvene procese. Pojam se temelji na razlikovanju javne vidljivosti određenih društvenih skupina i njihove stvarne brojčane zastupljenosti u populaciji. Njegova je temeljna pretpostavka da intenzitet javnog izražavanja mišljenja ne mora odgovarati njegovoj stvarnoj rasprostranjenosti u društvu.

U komunikološkom smislu tiha većina predstavlja važan koncept za razumijevanje odnosa između javnog mnijenja, medijske reprezentacije i političkog ponašanja. Organizirane, aktivne i komunikacijski vidljive manjine mogu oblikovati percepciju dominantnih društvenih stavova, dok brojnije, ali manje aktivne skupine mogu ostati izvan javne rasprave. Međutim, šutnja pojedinca ne podrazumijeva nužno suglasnost, ravnodušnost ili potporu postojećem političkom i društvenom poretku.

Stoga tiha većina nije unaprijed utvrđena sociološka kategorija, nego koncept koji zahtijeva empirijsku provjeru. Posebno je važno razlikovati stvarnu većinu, čija je zastupljenost potvrđena istraživanjem, od retorički konstruirane većine na koju se pozivaju politički i drugi društveni akteri.

Povijesni razvoj pojma

Iako se izraz tiha većina pojavljivao u različitim povijesnim kontekstima, njegovo suvremeno političko značenje posebno je povezano s američkim predsjednikom Richard Nixon, koji ga je popularizirao u televizijskom obraćanju naciji 3. studenoga 1969. godine, tijekom Vijetnamskog rata. Nixon je pozvao „veliku tihu većinu” američkih građana da podrže njegovu politiku prema Vijetnamu, nastojeći uspostaviti razliku između glasnih protivnika rata i građana koje je predstavljao kao umjerenu, odgovornu i nedovoljno javno zastupljenu većinu (Nixon, 1969). Nixonova uporaba pojma pokazala je njegovu stratešku vrijednost u političkoj retorici.

Pozivanjem na tihu većinu politički lider može nastojati oblikovati percepciju društvenog konsenzusa, pridobiti legitimitet i predstaviti vlastitu politiku kao izraz dominantne narodne volje. Istodobno, takva komunikacijska strategija može delegitimirati kritičke skupine prikazujući ih kao glasnu, ali nereprezentativnu manjinu.

U kasnijem razvoju političke komunikacije pojam je postao dio širega retoričkog repertoara kojim politički akteri nastoje mobilizirati birače koji se osjećaju zanemarenima, nedovoljno zastupljenima ili udaljenima od političkih i medijskih elita.

Teorijska povezanost sa spiralom šutnje

Za razumijevanje tihe većine posebno je važna teorija spirale šutnje (spiral of silence) njemačke komunikologinje Elisabeth Noelle-Neumann, predstavljena 1974. godine. Prema toj teoriji pojedinci ne izražavaju svoja mišljenja isključivo na temelju osobnih uvjerenja, nego procjenjuju i prevladavajuću klimu javnog mnijenja. Ako smatraju da su njihova stajališta u manjini ili društveno neprihvatljiva, mogu izbjegavati javno izražavanje zbog straha od društvene izolacije. Takvo ponašanje može dodatno povećati vidljivost dominantnih stajališta i stvoriti dojam njihova snažnijeg društvenog prihvaćanja (Noelle-Neumann, 1974).

Povezanost tihe većine i spirale šutnje proizlazi iz mogućnosti da javna komunikacijska slika društva ne odražava stvarnu raspodjelu mišljenja. Međutim, riječ je o različitim konceptima. Tiha većina označava pretpostavljenu skupinu nedovoljno javno aktivnih građana, dok spirala šutnje objašnjava jedan od mogućih psiholoških i društvenih mehanizama suzdržavanja od javnog izražavanja mišljenja.

Šutnja može proizlaziti i iz drugih razloga: političke apatije, nedostatka interesa, nepovjerenja u institucije, ograničenog pristupa medijima, društvenog pritiska ili uvjerenja da sudjelovanje neće proizvesti željene promjene.

Tiha većina, javno mnijenje i mediji

U istraživanju javnog mnijenja pojam tihe većine povezuje se s problemom reprezentativnosti javno izraženih stavova. Walter Lippmann (1922) upozoravao je da ljudi društvenu stvarnost često razumiju posredovanjem pojednostavljenih mentalnih slika oblikovanih informacijskim okruženjem. Takav pristup omogućuje razumijevanje situacija u kojima medijska vidljivost određenih mišljenja stvara dojam njihove opće prihvaćenosti.

Jürgen Habermas (1989) javnu sferu promatra kao prostor društvene rasprave u kojem se oblikuju mišljenja o pitanjima zajedničkog interesa. Iz te perspektive problem tihe većine otvara pitanje uključivosti javne komunikacije: imaju li svi građani jednake mogućnosti sudjelovanja u javnoj raspravi i u kojoj mjeri javni diskurs odražava društvenu raznolikost?

Digitalni mediji dodatno usložnjavaju ovaj odnos. Društvene mreže omogućuju pojedincima neposredno sudjelovanje u javnoj komunikaciji, ali istodobno povećavaju vidljivost komunikacijski aktivnih skupina. Broj komentara, objava ili reakcija stoga ne može biti pouzdan pokazatelj većinskog javnog mnijenja. Izrazito aktivna digitalna manjina može stvoriti percepciju društvene dominacije određenog stajališta, dok stavovi manje aktivnih korisnika ostaju nedovoljno vidljivi.

Tiha većina u političkoj komunikaciji i odnosima s javnošću

U političkoj komunikaciji tiha većina predstavlja važnu kategoriju strateškog promišljanja javnosti. Političke organizacije često nastoje doprijeti do građana koji nisu aktivni u političkim strankama, javnim raspravama ili društvenim pokretima, ali svojim izbornim ponašanjem mogu utjecati na političke ishode.

Verba, Schlozman i Brady (1995) pokazali su da političko sudjelovanje ovisi o resursima, motivaciji i mogućnostima uključivanja u političke procese. Njihov pristup upućuje na potrebu razlikovanja nedostatka javne aktivnosti od nedostatka političkog interesa ili oblikovanih političkih stavova.

U odnosima s javnošću koncept tihe većine posebno je važan za segmentaciju javnosti, istraživanje percepcija i procjenu komunikacijskih rizika. Organizacije koje javno mnijenje procjenjuju isključivo na temelju najglasnijih društvenih skupina mogu pogrešno razumjeti očekivanja šire javnosti.

Primjerice, korporacija koja se suočava s intenzivnim kritikama na društvenim mrežama može zaključiti da njezina reputacija dramatično slabi. Međutim, reprezentativno istraživanje može pokazati da znatan dio javnosti ima neutralan stav ili uopće nije upoznat s predmetom rasprave. Jednako tako, izostanak javnih kritika ne znači da organizacija uživa povjerenje ili podršku. Zbog toga strateški odnosi s javnošću trebaju uključivati istraživanja koja nadilaze analizu medijskih objava i digitalnog angažmana. Posebno su važni reprezentativne ankete, kvalitativni intervjui, istraživanja stavova i sustavno organizacijsko slušanje.

Kritička perspektiva i suvremeno značenje

Glavno teorijsko i metodološko ograničenje koncepta tihe većine proizlazi iz teškoće dokazivanja da nedovoljno javno aktivna skupina doista predstavlja većinu i da njezini pripadnici dijele određena stajališta.

Političko pozivanje na tihu većinu može služiti demokratskoj mobilizaciji nedovoljno zastupljenih građana, ali i manipulativnom predstavljanju vlastitih političkih interesa kao izraza opće volje. Posebno je problematično kada politički akteri pretpostavljaju podršku građana samo zato što oni javno ne izražavaju protivljenje.

U suvremenim odnosima s javnošću pojam tihe većine zato treba promatrati kao upozorenje na razliku između komunikacijske vidljivosti i društvene reprezentativnosti. Njegova važnost nije samo u prepoznavanju neaktivnih javnosti nego i u razumijevanju razloga njihove šutnje, komunikacijskih potreba i mogućnosti uključivanja u dijalog.

Tiha većina podsjeća da javno mnijenje ne čine samo glasovi koji se čuju, nego i stavovi onih koji ne sudjeluju aktivno u javnoj komunikaciji. Za demokratsku političku komunikaciju i odgovorne odnose s javnošću presudno je da se šutnja ne poistovjećuje sa suglasnošću te da se tvrdnje o većinskim stajalištima temelje na vjerodostojnim empirijskim istraživanjima.

Povezane natuknice

Javno mnijenje; Spirala šutnje; Politička komunikacija; Politička participacija; Medijski utjecaj; Javna sfera; Teorija postavljanja dnevnog reda; Aktivne i pasivne javnosti; Politička propaganda; Segmentacija javnosti.