VOJNI ODNOSI S JAVNOŠĆU

Autor: Zoran Tomić

Vojni odnosi s javnošću specijalizirana su upravljačka i komunikacijska funkcija kojom oružane snage uspostavljaju i održavaju odnose s unutarnjim i vanjskim javnostima, osiguravaju pravodobno i vjerodostojno informiranje, objašnjavaju vojne odluke i aktivnosti te savjetuju zapovjedne strukture. Pridonose povjerenju, ugledu i legitimnosti vojne organizacije, uz poštovanje javnog interesa, profesionalne etike i zahtjeva operativne sigurnosti. Polaze od općeg razumijevanja odnosa s javnošću kao funkcije upravljanja odnosima organizacije i njezinih javnosti, prilagođene posebnostima vojnog sustava, njegovoj hijerarhiji, sigurnosnim ograničenjima i javnoj odgovornosti (Grunig & Hunt, 1984; Tomić, 2016).

Izraz Military Public Affairs označava doktrinarno uređenu komunikacijsku funkciju u NATO-ovu i angloameričkom vojnom okruženju, dok se izraz vojni odnosi s javnošću može upotrebljavati kao širi teorijski i disciplinarni pojam. Ta funkcija nadilazi odnose s novinarima i objavljivanje službenih priopćenja. Obuhvaća savjetovanje zapovjednika, komunikacijsko planiranje, unutarnje informiranje, odnose sa zajednicom, digitalno komuniciranje, krizno komuniciranje i vrednovanje komunikacijskih učinaka. Njezina uključenost u pripremu odluka omogućuje pravodobno prepoznavanje njihovih javnih posljedica (NATO Standardization Office, 2024; U.S. Department of the Army, 2022).

Javnosti i temeljne funkcije

Javnosti vojne organizacije raznolike su i imaju različite informacijske potrebe. Unutarnje javnosti čine pripadnici oružanih snaga, zapovjedne strukture i civilni zaposlenici, dok pričuvnici, kadeti, veterani i obitelji pripadnika predstavljaju skupine posebno povezane s vojnom institucijom. Vanjske javnosti obuhvaćaju građane, medije, državne institucije, lokalne zajednice, stručnjake, nevladine organizacije, saveznike, međunarodne partnere i stanovništvo područja operacija. Digitalni kanali povećavaju preklapanje tih javnosti: interna poruka može postati javna, a lokalni događaj izazvati međunarodne reakcije. Zbog toga komunikacijsko planiranje mora uzeti u obzir i nenamjeravane primatelje poruka (U.S. Department of the Army, 2022).

Temeljne funkcije povezuju informiranje, izgradnju odnosa, analizu i savjetovanje. Odnosi s medijima uključuju dostupnost provjerenih informacija, organiziranje konferencija i odgovaranje na novinarska pitanja. Unutarnje komuniciranje podupire razumijevanje zadaća, odluka i organizacijskih promjena, a odnosi sa zajednicom olakšavaju suradnju vojske i civilnog okruženja. Analitička funkcija obuhvaća praćenje medija, javnih očekivanja i narativa, dok savjetodavna funkcija upozorava zapovjedništvo na komunikacijske rizike. Profesionalna načela pritom uključuju istinitost, točnost, pravodobnost, dosljednost i odgovornost. Vjerodostojnost nastaje njihovom trajnom primjenom, osobito u okolnostima neizvjesnosti i javnog pritiska (Pritchard et al., 2023).

Strateško komuniciranje i profesionalne granice

Vojni odnosi s javnošću djeluju unutar šireg sustava strateškog komuniciranja, koji usklađuje riječi, slike, odluke i djelovanje organizacije. Vojne vježbe, raspoređivanje snaga, humanitarna pomoć i postupanje prema civilima proizvode komunikacijske učinke neovisno o službenim porukama. Zato je potrebno uskladiti ono što vojna organizacija govori s onim što čini. Komunikacijski stručnjaci pridonose tom usklađivanju procjenom mogućih tumačenja i reakcija javnosti. Strateško komuniciranje pritom predstavlja širi okvir, a vojni odnosi s javnošću jednu od njegovih sposobnosti s prepoznatljivim profesionalnim mandatom (Hallahan et al., 2007; NATO Standardization Office, 2023).

Potrebno ih je razlikovati od informacijskih operacija, psiholoških operacija, propagande i vojne obmane. Informacijske operacije koordiniraju aktivnosti radi učinaka u informacijskom okruženju, a psihološke operacije usmjerene su na promjene percepcija, stavova ili ponašanja odobrenih ciljnih skupina. Propaganda sustavno oblikuje percepcije u interesu komunikatora, dok vojna obmana namjerno navodi protivničke donositelje odluka na pogrešne procjene. Vojni odnosi s javnošću također utječu na razumijevanje događaja, ali njihov legitiman utjecaj počiva na provjerljivim činjenicama, prepoznatljivom izvoru i odgovornom argumentiranju. Koordinacija tih funkcija ne smije poništiti njihove različite svrhe i profesionalne granice (Jowett & O’Donnell, 2019; NATO Standardization Office, 2023).

Transparentnost, sigurnost i krizno komuniciranje

Središnji izazov predstavlja odnos transparentnosti i operativne sigurnosti. Javnost ima opravdan interes za djelovanje oružanih snaga, ali objavljivanje pojedinih podataka može ugroziti osoblje, položaje, sposobnosti ili provedbu operacija. Osjetljivost informacije ovisi i o vremenu objave te mogućnosti povezivanja s drugim podatcima. Fotografija, oznaka lokacije i opis kretanja zajedno mogu otkriti više nego svaki podatak zasebno. Profesionalno odlučivanje stoga zahtijeva procjenu konkretne štete, razmjernosti ograničenja i mogućnosti djelomične objave. Sigurnosna ograničenja ne bi smjela služiti prikrivanju pogrešaka ili onemogućavanju opravdanoga javnog nadzora (NATO Standardization Office, 2024; Open Society Justice Initiative, 2013).

U kriznim situacijama potrebno je brzo potvrditi provjerene činjenice, naznačiti što još nije poznato i najaviti sljedeće informacije. Pretjerano čekanje stvara informacijski prostor za glasine, dok neprovjerena izjava može dugoročno narušiti povjerenje. Djelotvoran sustav zato unaprijed određuje ovlasti glasnogovornika, postupke provjere i granice objavljivanja. Središnja razina osigurava usklađenost i odgovornost, a ovlašteni komunikatori na nižim razinama omogućuju pravodobno reagiranje. Takva raspodjela ovlasti povezuje jedinstvo službenog stajališta s poznavanjem konkretne situacije i potrebama javnosti (U.S. Department of the Army, 2022).

Informacijske prijetnje dodatno pojačavaju važnost vjerodostojnog komuniciranja. Dezinformacije uključuju namjerno stvaranje i širenje neistinitih ili obmanjujućih sadržaja, dok se netočne informacije mogu prenositi i bez namjere obmanjivanja. Odgovor vojne organizacije treba ovisiti o dosegu tvrdnje, brzini širenja, mogućoj šteti i dostupnosti dokaza. Nije potrebno javno reagirati na svaku netočnost, osobito ako bi odgovor povećao njezinu vidljivost. Prednost imaju pravodobno objavljivanje činjenica, obrazloženi ispravci i suradnja s vjerodostojnim posrednicima. Kritika vojne institucije pritom se ne smije automatski poistovjećivati s dezinformacijama (Wardle & Derakhshan, 2017).

Umjetna inteligencija i razvoj funkcije

Umjetna inteligencija može poduprijeti praćenje medija, razvrstavanje tema, prevođenje, transkripciju i prepoznavanje obrazaca širenja sadržaja. Istodobno generativni sustavi mogu proizvesti uvjerljive netočnosti i izmišljene izvore, dok sintetičke snimke otežavaju procjenu autentičnosti. Primjena zahtijeva provjeru rezultata, zaštitu osjetljivih podataka i jasno određenu ljudsku odgovornost. Službene poruke moraju odobravati ovlaštene osobe, a povjerljivi podatci smiju se obrađivati samo u odgovarajuće zaštićenim i odobrenim sustavima. Tehnološko ubrzavanje komunikacije ne umanjuje odgovornost institucije za točnost objavljenoga sadržaja (Chesney & Citron, 2019; Department of Defense, 2022; Ji et al., 2023).

Proces vojnih odnosa s javnošću može se organizirati kroz povezane korake praćenja, provjere, koordinacije, komunikacije, vrednovanja i prilagodbe. Takav ciklus povezuje razumijevanje informacijskog okruženja s provjerom činjenica, zapovjednim odlučivanjem i učenjem iz reakcija javnosti. Uspješnost se ne procjenjuje samo brojem objava i njihovim dosegom nego i razumljivošću informacija, kvalitetom odnosa te očuvanjem povjerenja i sigurnosti. Suvremeni vojni komunikator zato djeluje kao savjetnik i tumač složenih događaja, povezujući institucionalne odluke s njihovim javnim značenjem. Dugoročna vrijednost te funkcije proizlazi iz vjerodostojnosti, odgovornosti i usklađenosti komuniciranja sa stvarnim djelovanjem.

Povezane natuknice

Strateško komuniciranje; Krizno komuniciranje; Odnosi s medijima; Interno komuniciranje; Propaganda; Dezinformacije; Javna odgovornost; Umjetna inteligencija u odnosima s javnošću.